U svojoj knjizi, Hans Blumenberg zur Einführung, Franz J. Wetz iznosi sljedeću tvrdnju: “Za Blumenberga je čovjek u pitanjima samoprocjene i vođenja života upućen na to da ih postavlja samo još sebi samom”. Moguće da je tome tako iz vizure jednog od najznačajnijih njemačkih filozofa (1920.-1996.), čije je kapitalno djelo – intelektualni tour de force kroz povijest europske misli – na kojemu je radio osam godina (a u nekom smislu i cijeloga života), Rad na mitu (Arbeit am Mythos), izvorno objavljeno 1979., prije koju godinu – za onu nekolicinu hrabrih koja će za njim posegnuti – po prvi put izašlo i u Hrvatskoj (Sandorf & Mizantrop), u vrsnom prijevodu Seada Muhamedagića. No, pogledam li oko sebe, ne primjećujem da je tome baš tako; naprotiv, primjećujem da se ljudi po pitanju procjene sebe samih utječu radije prosudbama drugih negoli sebi samima, a još manje primjećujem da su skloni vođenje vlastitoga života – u punom smislu te riječi – uzeti u svoje ruke; naprotiv, prije bi se moglo zaključiti da “bježe od slobode” svojevoljno ostajući u stanju “samoskrivljene nezrelosti” pa će rado prepustiti da ih se vodi i voda, a sve u iluziji da sami odlučuju (u stilu one reklame za pivo, “Ti biraš…”). A što čovjeku drugo preostaje pred neizrecivim užasom Stvarnosti, nego da se naloče jeftine pivčuge ispred kladionice? Da dijeli intimu i istresa gorčinu na fejsu? Ili pak da “radi na mitu”? Nekako si trebamo strukturirati vrijeme koje nam je na raspolaganju (podsjećajući se da ne znamo koliko nam ga je preostalo. Možda malo.). Ali, OK, to je neka druga tema.
Elem, Blumenberg. Općenito govoreći – napominjem da o knjizi pišem kao nestručnjak pa će stoga i ovaj kratki prikaz biti nužno fragmentaran i impresionistički – temeljna teza studije jest da nam nijedan mit nije dostupan u izvornom obliku: čak i oni najstariji za koje znamo produkt su nekog ranijeg mitotvorenja, nekih još drevnijih priča i (re)interpretacija – pa koja prevlada, prenosi se dalje, mutira i u nekom trenutku se zabilježi u formi koju danas poznajemo. Druga teza jest da je mit reakcija ljudskog stvorenja – nekog pradavnog sirotog stvora preplavljenog nemoćnom stravom pred Elementima – na ono što autor naziva apsolutizmom zbilje. (Evo jednog citata, čisto da steknete dojam o erudiciji i stilu: “Ma kako izgledalo to predljudsko biće koje je nametnutom ili slučajnom mijenom svoga životnog sna bilo potaknuto senzornu prednost samouspravljanja u dvonožni hod percipirati i stabilizirati protiv svih internih nedostataka organske funkcije, napustilo je ono u svakom slučaju zaštitu prilagođena i skrovita životnog oblika, izloživši se rizicima proširena obzora kao rizicima svoje perceptibilnosti […]. Bio je to situacijski skok koji je nepopunjeni daleki obzor učinio trajnim očekivanjem do tada nepoznatoga […]. Ono što se ovdje naziva apsolutizmom zbilje sinonim je adekvatnosti tom situacijskom skoku koji nije zamisliv bez nadučinka uslijed vrletne neprilagođenosti. U to spada sposobnost prevencije, posezanje za onim što nije nastupilo, usredotočenost na odsutno iza obzora. Sve u konvergenciji prema učinku pojma. Prije njega je, međutim, čisto stanje neodređene prevencije strah. On je, formuliramo li to paradoksalno, intencionalnost svijesti bez predmeta. Po njemu cjelokupni obzor biva ekvivalentan kao totalnost smjerova iz kojih ‘ono može nadoći'”.)
Korijene mitova, dakle, valja nam tražiti u pokušaju naših predaka da sebi olakšaju mučnu tjeskobu, i da se sa stvarnošću nekako nose, koristeći riječi, pričajući priče. Da se s njome nose tako da imenuju. Jer, najgori strah je strah od nepoznatog i bezimenog. Samo se prisjetimo – OK, kakvog-takvog – olakšanja kad nam liječnik imenuje simptome neke boleštine koja nas je zadesila, a koja nam je bila nepoznata (“Aha, pa to je ipak samo… A mislili smo da je neki užas…”). Imenovati stvari, bića i pojave oko sebe prvi je korak da slobodnolebdeću teško podnošljivu anksioznost zamijenimo ipak nešto podnošljivijim “običnim” strahom pred nečim konkretnijim (makar se to odnosilo i na fantazme u našim glavama: odnekle se mora početi. Tu se, jasno, otvara fantastičan prostor za manipulacije svih vrsta, no i to je neka druga tema.). Imenovanje, kao prvi korak u suočavanju s Realnošću, pomalo se, dakle, počelo pretvarati u priču, u daljnju racionalizaciju svijeta. Rekao bih da taj proces traje do danas, i da nam se svakodnevno odvija pred očima, individualno i kolektivno. Tjeskobu nekako moramo držati pod kontrolom pa kazujemo, bajamo, pripovijedamo, brbljamo, čavrljamo, tračamo i tako se nekako nosimo sa svojim okolnostima, svojim ljudskim stanjem. S čim imamo, s tim klimamo, baš kao i preci. Iluzija kontrole.
Blumenberg smatra da je granica između mythosa and logosa imaginarna: mit već jest pokušaj razuma da preoblikuje stvarnost i stoga bi ga trebalo (iznova) integrirati u pokušaje da se Svijet razumije (bez obzira na “zastarjelost” njegovih odgovora; pitanja su ionako uvijek ista). Grčki mitovi – Blumenberg se napose bavi mitom o Prometeju i njegovim transformacijama kroz zadnja dva tisućljeća – pokazali su se iznimno “robusnima” i fascinirajućima, sve do danas, prosvjetiteljskom projektu usprkos. Slično kao i Aristotel, koji je ustvrdio da logos stvarnost čini dostupnom čovjeku, Blumenberg imenovanje i mitotvorenje vidi kao postupak kojim čovjek nadilazi angst u susretu s realnošću. Kultura koju pritom stvara je stoga neprekidno bježanje od brutalne stvarnosti i straha od smrti.
Najveći dio ove voluminozne knjige odnosi se na spomenutu analizu mita o Prometeju, od Hezioda, grčkih tragedija, patrističke literature, renesansnih zapisa sve do njemačkog klasičnog idealizma i romantizma, i dvadesetog stoljeća, s posebnim naglaskom na Goethea – čitatelj stječe dojam da je autor s Johannom provodio mnogo vremena u dugim šetnjama Weimarom.
Što se tiče opstanka mita u suvremenom svijetu, Blumenberg drži da je on izvjestan, u najmanju ruku zbog svijesti o smrti; čovjek uvijek iznova pronalazi načine da se nosi s fenomenima koji ga plaše – što nam drugo preostaje. Razmišljajući tako o smrti, razgovarajući o njoj itd., po svoj (si) je prilici nećemo nikada do kraja objasniti, ali ćemo njezinu nazočnost učiniti barem donekle podnošljivijom. I tu smo opet na početku, poput davnih predaka suočeni s apsolutizmom zbilje, pokušavamo – “radeći na mitu” – nadići ili barem umanjiti svoje strahove pred onim što će uvijek u konačnici izmicati razumu.
Post je objavljen 11.02.2024. u 11:57 sati.