PRESUDA ĐURĐEVIĆ protiv HRVATSKE 1
U predmetu Đurđević protiv Hrvatske,
Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:
g. Anatoly Kovler, predsjednik,
gđa Nina Vajić,
g. Peer Lorenzen,
gđa Elisabeth Steiner,
g. Khanlar Hajiyev,
g. George Nicolaou,
gđa Mirjana Lazarova Trajkovska, suci,
i g. Sřren Nielsen, tajnik Odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 28. lipnja 2011. godine
donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:
POSTUPAK
1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br.
52442/09) protiv Republike Hrvatske što su ga 14. rujna 2009. godine tri
hrvatska državljanina g. Đuro Đurđević (prvi podnositelj zahtjeva), njegova
supruga Katica Đurđević ("druga podnositeljica zahtjeva") i njihov sin
Danijel Đurđević ("treći podnositelj zahtjeva") podnijeli Sudu temeljem
članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
("Konvencija").
2. Podnositelje zahtjeva su zastupali gđa Lovorka Kušan i g. Zlatko
Kušan, odvjetnici iz Ivanić Grada. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je
njena zastupnica gđa Š. Stažnik.
3. Dana 10. rujna 2010. godine predsjednik Prvog odjela odlučio je
Vladu obavijestiti o zahtjevu. Odlučeno je istovremeno odlučiti o
dopuštenosti i osnovanosti zahtjeva (članak 29. stavak 1.).
ČINJENICE
I. OKOLNOSTI PREDMETA
4. Podnositelji zahtjeva su rođeni 1967., 1966. odnosno 1994. godine i
žive u Kloštar Ivaniću.
PRESUDA ĐURĐEVIĆ protiv HRVATSKE 2
1. Dva događaja od 16. lipnja 2009. godine
(a) Događaji kako su ih prikazali podnositelji zahtjeva
5. Podnositelji zahtjeva navode da je dana 16. lipnja 2009. godine oko
21:30 sati ispred restorana "Yogi" u Ivanić Gradu skupina od šest
muškaraca napala trećeg podnositelja zahtjeva i njegovog brata Z.Đ.-a.
Intervenirala je policija i odvela trećeg podnositelja zahtjeva i njegovog
brata u Policijsku postaju u Ivanić Gradu. Treći podnositelj zahtjeva je
odbio potpisati policijsko izvješće o tom događaju, u kojem je bilo
navedeno da je on imao 1 g/kg alkohola u krvi. Kad su oko 22:30 sati prvi
podnositelj zahtjeva i druga podnositeljica zahtjeva stigli u policijsku
postaju, vidjeli su da je treći podnositelj zahtjeva bio pretučen i sav u krvi.
6. Kad su druga podnositeljica zahtjeva i treći podnositelj zahtjeva otišli
do svog automobila, pristupila su im dva policijska službenika, od kojih je
jedan bio S.M. Policijski službenik čije ime se ne zna otvorio je vrata, a
S.M. je povukao drugu podnositeljicu zahtjeva iz automobila, zavrnuo joj
desnu ruku, udario je šakom u prsa i nogom u abdomen. Tada je S.M.
nogom udario trećeg podnositelja zahtjeva u abdomen i zgrabio ga za vrat.
Druga podnositeljica zahtjeva nazvala je Policijsku upravu Zagrebačku da
im kaže za ovaj događaj, ali tamo nije bilo nikakve reakcije.
7. Nakon ovog događaja podnositelji zahtjeva i ostali članovi njihove
obitelji otišli su u Službu hitne medicinske pomoći, Ispostava Ivanić Grad,
gdje je liječnik odbio zabilježiti povrede podnositelja zahtjeva. Podnositelji
zahtjeva i drugi članovi njihove obitelji tada su otišli u Opću bolnicu u
Bjelovaru, gdje su ih pregledali oko 2 sata u jutro. Utvrđeno je da je druga
podnositeljica zahtjeva zadobila nagnječenja prsa, glave i zdjelice (contusio
thoracis, capitis et pelveos), a da je treći podnositelj zahtjeva zadobio
nagnječenja glave, s ogrebotinama i nagnječenje nosa (contusio capitis cum
excoriations et contusio nasi). Povrede su klasificirane kao lake tjelesne
povrede.
8. Točno neutvrđenog dana prvi podnositelj zahtjeva uložio je pritužbu
Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi da se prema njegovoj obitelji nije
korektno postupalo u Službi hitne medicinske pomoći, Ispostava Ivanić
Grad. Dana 17. kolovoza 2009. godine ravnatelj Doma zdravlja Zagrebačke
županije dostavio je svoje očitovanje Ministarstvu, navodeći da su
podnositelji zahtjeva izvršili pritisak na liječnika koji je bio nadležan da
dijagnosticira povrede, ali da se liječnik ponio profesionalno i odbio
zabilježiti povrede koje nisu postojale.
(b) Događaji kako ih je prikazala Vlada
9. Vlada navodi da je navečer dana 16. lipnja 2009. godine Z.Đ., sin
prvog podnositelja zahtjeva i druge podnositeljice zahtjeva i brat trećeg
podnositelja zahtjeva večerao u restoranu "Yogi" u Ivanić Gradu kad mu je
pristupio M.Š., očigledno jako pijan, vrijeđao ga zbog njegovog romskog
PRESUDA ĐURĐEVIĆ protiv HRVATSKE 3
podrijetla i pljunuo na njegovu hranu. Z.Đ. je otišao iz restorana, ali se
uskoro nakon toga oko 21:30 sati, vratio s trećim podnositeljem zahtjeva da
uzme svoj automobil koji je bio parkiran ispred restorana.
10. Došlo je do verbalnog, a nakon toga i fizičkog sukoba između Z.Đ. i
trećeg podnositelja zahtjeva s jedne strane i M.Š. s druge strane. Z.Đ.-u i
trećem podnositelju zahtjeva pomogli su njihovi rođaci S.Đ., V.Đ., T.Đ. i
B.Đ. Uskoro je stigla policija i sukob je tada prestao. Sudionici su odvedeni
u Policijsku postaju u Ivanić Gradu.
11. Oko 22:30 sati istoga dana manja skupina Roma, uključujući prvog
podnositelja zahtjeva i drugu podnositeljicu zahtjeva, stigla je u policijsku
postaju u potrazi za M.Š.-om. Nakon upozorenja policije udaljili su se iz
policijske postaje. Međutim, druga podnositeljica zahtjeva je nastavila vikati
pred policijskom postajom, vrijeđajući i prijeteći policijskim službenicima.
Policijski službenici S.M. i A.B., tada u civilu, jer im je dnevna smjena
završila, pristupili su drugoj podnositeljici zahtjeva tražeći da se smiri, ali
pritom nisu koristili sredstva prisile. Druga podnositeljica zahtjeva je tada
otišla.
12. Podnositelji zahtjeva su otišli u Službu hitne medicinske pomoći,
Ispostava Ivanić Grad, gdje liječnik nije na njima mogao pronaći nikakve
povrede.
(i) Postupak koji se odnosi na događaje od 16. lipnja 2009. godine oko 21:30
sati
13. Dana 16. lipnja 2009. godine policija iz Ivanić Grada obavila je
razgovor s Z.Đ., M.Š. i trećim podnositeljem zahtjeva, kao i sa
svjedokinjom I.G., konobaricom u restoranu "Yogi".
14. I.G. je izjavila da je u kritično vrijeme posluživala Z.Đ. u restoranu
kad mu je pristupio M.Š., vrijeđao ga zbog njegovog romskog podrijetla i
pljunuo mu na hranu. Z.Đ. je otišao i uskoro se vratio s tri Roma, jednim
muškarcem i dvije žene. Došlo je do spora, prvo verbalnog, a onda i
fizičkog. Nije mogla jasno vidjeti tko je koga udario, ali je čula da su se svi
verbalno vrijeđali.
15. Treći podnositelj zahtjeva je rekao da su se njih dvojica, nakon što je
njegov brat došao kući i rekao mu o zlostavljanju koje je izvršio M.Š. u
restoranu, vratila u restoran, jer im je tamo ostao automobil. Pristupila im je
skupina nepoznatih muškaraca, uključujući i M.Š.-a. Treći podnositelj
zahtjeva je počeo trčati kući kad ga je iznenada netko udario u leđa. Pao je
na zemlju, a muškarci su ga nastavili tući po cijelom tijelu. Izgubio je
svijest.
16. Z.Đ. je također opisao izgred u restoranu i rekao da im je, kad se
vratio s trećim podnositeljem zahtjeva da uzmu njegov automobil, koji je
bio parkiran ispred restorana, pristupila skupina nepoznatih muškaraca,
uključujući M.Š.-a. On i njegov brat počeli su bježati kući. Kad je došao
kući i vidio da njegov brat nije tamo, vratio se da ga potraži. Našao ga je u
PRESUDA ĐURĐEVIĆ protiv HRVATSKE 4
Babonićevoj ulici. Telefonirali su svojim rođacima V.Đ. i S.Đ. i oni su se
svi vratili u restoran, gdje su našli M.Š.-a koji ih je odmah počeo vrijeđati,
te im je nakon toga pristupio i udario ih. Uzvratili su mu udarac. M.Š. je
tada nekoliko puta nogom udario S.Đ. u trbuh. Tada je stigla policija i tuča
je prestala.
17. M.Š. je također opisao izgred u restoranu, priznajući da je verbalno
uvrijedio Z.Đ.-a zbog njegovog romskog podrijetla, i da mu je tada pljunuo
u hranu. Objasnio je da se nakon nekoliko minuta Z.Đ. vratio sa svojim
bratom i dvije Romkinje. Počeli su ga vrijeđati i nakon toga i napadati.
Branio se udarajući napadače rukama i nogama. Tada je stigla policija i tuča
je prestala.
18. Dana 9. srpnja 2009. godine policija iz Ivanić Grada optužila je
M.Š., Z.Đ, trećeg podnositelja zahtjeva, S.Đ. i V.Đ. pred Prekršajnim
sudom u Ivanić Gradu. Istoga je dana taj sud, na osnovi policijskog izvješća
i bez održavanja ročišta, utvrdio da su M.Š., Z.Đ., S.Đ. i V.Đ, krivi što je:
“dana 16. lipnja 2009. godine oko 21,30 sati u mjestu Kloštar Ivaniću, ... u caffe
baru „Yogi“ ..., došlo do narušavanja javnog reda i mira na način da je I. okrivljeni M.
ušao u narečeni objekt pod vidnim utjecajem alkohola, te prišao stolu gdje je sjedio II.
okrivljeni Z., te istoga bez povoda počeo vrijeđati riječima ..., nakon čega je II.
okrivljenom pljunuo u jelo. Odmah potom II. okrivljeni Z. digao se od stola, te se
udaljio iz ugostiteljskog objekta. Nakon nekog vremena II. okrivljeni Z. vratio se pred
ugostiteljski objekt zajedno sa bratom, III. okrivljenim D. u namjeri da uzme svoj
automobil, koji je ostao parkiran pred ugostiteljskim objektom „Yogi“. Tom prilikom
do njih je došao I. okrivljeni M. s još dvije tri nepoznate muške osobe, a odmah za
njima i IV. okrivljena S. i V. okrivljena V., koje su stale u obranu II. okrivljenika i III.
okrivljenika vrijeđajući pri tom I. okrivljenika i ostale ...
Nakon izrečenih uvreda, I. okrivljeni M. fizički je nasrnuo na trudnicu IV.
okrivljenu S. i V. okrivljenu V., kao i T. i B.Đ. koje su se nalazile u društvu sa
narečenima, kojom prilikom je iste udario nekoliko puta u predjelu trbuha. Odmah
potom u narečeni fizički sukob su se uključili II. okrivljeni Z. i III. okrivljeni D. koji
su se tom prilikom fizički obračunali sa I. okrivljenim M., međusobno se udarajući
nogama i rukama.
Po dolasku policijskih službenika PP Ivanić Grad, okrivljeni su prestali sa
narušavanjem javnog reda i mira.”
19. Prekršajni sud je izdao prekršajni nalog kojim je utvrdio da je M.Š.
kriv temeljem članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira i
izrekao mu novčanu kaznu u iznosu od 1.170,00 hrvatskih kuna. Utvrđeno
je da su ostali okrivljenici krivi temeljem članka 13. istoga Zakona te im je
izrečena novčana kazna od 195,00 kuna. Rješenje je postalo pravomoćno u
odnosu na M.Š., dok su Z.Đ., S.Đ. i V.Đ. uložili prigovor te je dana 17.
studenog 2009. godine isti sud, nakon što je saslušao okrivljenike, ponovno
utvrdio da su krivi te im izrekao opomenu. Nije uložena žalba.
20. Postupak u odnosu na trećeg podnositelja zahtjeva je razdvojen jer je
on bio maloljetan. Dana 22. listopada 2009. godine Prekršajni sud je utvrdio
PRESUDA ĐURĐEVIĆ protiv HRVATSKE 5
da je kriv za sudjelovanje u tuči sa svojim bratom Z. protiv M.Š., te je protiv
njega izdan sudski ukor. Nije uložena žalba.
(ii) Postupak koji se odnosi na događaje od 16. lipnja 2009. godine oko 22:30
sati
21. Dana 16. lipnja 2009. godine Policijska postaja u Ivanić Gradu
optužila je drugu podnositeljicu zahtjeva pred Prekršajnim sudom u Ivanić
Gradu, navodeći da je dana 16. lipnja 2009. godine oko 22:30 sati remetila
javni red i mir u Ivanić Gradu na način da se približila automobilu svog
supruga, vikala i trubila. Također je riječima uvrijedila policijske službenike
u Policijskoj postaji u Ivanić Gradu, nazivajući ih lopovima, prijeteći da će
im spaliti kuće i proklinjući ih.
22. Dana 17. lipnja 2006. godine Opća bolnica u Bjelovaru podnijela je
izvješće Policijskoj postaji u Ivanić Gradu navodeći da je drugu
podnositeljicu zahtjeva pregledao liječnik u toj bolnici dana 17. lipnja 2009.
godine u 2 sata u jutro, da je zadobila nagnječenja prsa, glave i zdjelice od
nepoznate osobe, a da je treći podnositelj zahtjeva zadobio nagnječenja
glave, s ogrebotinama, i nagnječenje nosa.
23. Iz medicinskog izvješća od 19. lipnja 2009. godine razvidno je da je
ultrazvučni pregled druge podnositeljice zahtjeva pokazao krvni podljev u
sakralnom području veličine 92x74x23 milimetara.
24. Dana 1. srpnja 2009. godine Policijska postaja u Ivanić Gradu
obavila je razgovor s M.Šk., konobaricom u baru "Argentina", koji se nalazi
blizu mjesta događaja od 16. lipnja 2009. godine, oko 22:30 sati. Rekla je da
je u to vrijeme bila na terasi bara zajedno s dva policijska službenika, S.M. i
A.B. Čula je buku koja je dolazila iz obližnjeg parkirališta, buku od
automobilske trube i viku. Policijski službenik A.B. otišao je vidjeti što se
događa. Tada je čula viku ženskih glasova. Ostali su im se policijski
službenici uskoro pridružili. Uskoro nakon toga je čula kako S.M. viče
"Stop! Policija!". Otišla je otraga u bar i onda se opet vratila van. Vidjela je
kako se policijski službenici približavaju automobilu i situacija se smirila.
Ubrzo je nakon toga M.S., koji živi u blizini, došao u bar rekavši da ga je
probudila buka. Rekla mu je da ne ide tamo i da je policija već riješila tu
situaciju. Rekla je i da nije istina da je policija koristila silu, da su samo
tražili nepoznate osobe da se smire.
25. Istoga je dana Policijska postaja u Ivanić Gradu obavila razgovor s
M.S. koji je rekao da je dana 16. lipnja 2009. godine, oko 22:30 sati on bio
na terasi "Argentine" zajedno s M.Šk. i dva policijska službenika iz
Policijske postaje u Ivanić Gradu, S.M. i A.B. Tada je čuo buku sa obližnjeg
parkirališta - netko je trubio. Policijski službenik A.B. otišao je vidjeti što se
događa. Vikanje se nastavilo i sudeći po glasovima koje je čuo, zaključio je
da su to glasovi nekoliko žena. Policijski službenik S.M. je otišao do
parkirališta. Uskoro nakon toga je čuo kao S.M. viče "Stop! Policija!". Tada
je otišao s terase i približio se parkiralištu, gdje je vidio skupinu Roma koja
PRESUDA ĐURĐEVIĆ protiv HRVATSKE 6
dolazi iz smjera policijske postaje i glasno govori. Jedna od žena u toj
skupini je vjerojatno nazvala Policijsku upravu Zagrebačku i rekla im da su
je istukla dva policijska službenika u Ivanić Gradu, što nije bilo istina.
Ubrzo nakon toga su se pojavila dva policijska službenika bez odora, i
situacija se smirila. Također je rekao i da nije istina da je policija koristila
silu, da su samo tražili nepoznate osobe da se smire.
26. Točno neutvrđenog dana druga podnositeljica zahtjeva podnijela je
kaznenu prijavu protiv dva policijska službenika Općinskom državnom
odvjetništvu u Ivanić Gradu radi zlostavljanja u obavljanju službe ili javne
ovlasti. Navela je da su dva policijska službenika, od kojih je jedan bio
S.M., istukla nju i njezinog sina i da su oni tada počeli vikati.
27. Dana 12. listopada 2009. godine izvršeno je prepoznavanje u
Policijskoj postaji u Ivanić Gadu s pet muškaraca od kojih je jedan bio
policijski službenik A.B. Druga podnositeljica zahtjeva nije prepoznala niti
jednog muškarca kao počinitelje navodnog nasilja protiv nje dana 16. lipnja
2009. godine.
28. Dana 30. studenog 2009. godine Općinsko državno odvjetništvo u
Ivanić Gradu odbilo je prigovor druge podnositeljice zahtjeva nalazeći, inter
alia, da nije mogla prepoznati navodne počinitelje tijekom prepoznavanja, i
da nadzorna kamera u Policijskoj postaji u Ivanić Gradu nije snimila ništa
sumnjivo. Mjerodavni dio odluke glasi kako slijedi:
“Katica Đurđević podnijela je kaznenu prijavu protiv policijskog službenika S.M. i
protiv nepoznatog policijskog službenika Policijske postaje Ivanić Grad zbog
kaznenog djela zlostavljanja u obavljanju službe ili javne ovlasti ...
U kaznenoj prijavi navodi da je ona sa suprugom Đurom dana 16. lipnja 2009.
godine oko 23,00 sata došla u Policijsku postaju Ivanić-Grad, jer su njihovi sinovi Z. i
Danijel privedeni. Danijel je bio sav krvav pa ga je izvela iz postaje i sjeli su u
automobil koji je bio parkiran ispred Policijske postaje. Dok je u automobilu palila
cigaretu vrata je otvorio policajac koji je bio sa S.M., uhvatio ju je za desnu ruku i
počeo lomiti, a zatim izvukao iz automobila, udario rukom o prsa i nogom u trbuh.
S.M. je izvukao Danijela iz automobila, udario ga nogom u trbuh, stisnuo za vrat i
podigao uz automobil. Ovaj cijeli događaj snimljen je nadzornom kamerom, pa
predlaže da se izvrši uvid u snimku.
S.M. izjavio je da radi kao policijski službenik u Policijskoj postaji u Ivanić-Gradu i
16. lipnja 2009. godine upućen je u Kloštar Ivanić radi narušavanja javnog reda i
mira. Oko 21,45 sati došao je ispred ugostiteljskog objekta „Jogy“ i zatekao M.Š. koji
je sjedio ispred objekta u vidno alkoholiziranom stanju i više osoba romske narodnosti
koji su vikali i galamili na M.Š. On i policijski službenici koji su došli, utvrdili su da
je došlo do sukoba između M.Š. i većeg broja osoba romske narodnosti kojom
prilikom je M.Š. zadao više udaraca tim osobama. Privođenjem M.Š. u Policijsku
postaju Ivanić-Grad završilo je njegovo postupanje i smjena, pa je iz policijske postaje
izašao oko 22,15 sata i otišao u ugostiteljski objekt „Argentina“. Oko 22,30 sati začuo
je galamu ispred gostionice ... pa je on sa jednim policijskim službenikom krenuo van
da vidi tko galami. Kada je došao do osobnog automobila marke Opel nizozemskih
nacionalnih oznaka, začuo je ženski glas koji je počeo još jače vikati, a uključili su i
sirenu, pa su ih pokušali smiriti. Kako se nisu smirili došli su policijski službenici iz
policijske postaje, a on se je vratio u gostionicu. Tvrdi da on, a niti netko od
PRESUDA ĐURĐEVIĆ protiv HRVATSKE 7
policijskih službenika nije primijenio bilo kakva sredstva prisile prema bilo kojoj
osobi koja se nalazila tamo.
Danijel Đurđević izjavio je da je ... odveden u Policijsku postaju gdje su mu rekli da
ima 1 g/kg alkohola u krvi, što nije istina, pa on nije želio potpisati zapisnik. Nešto
kasnije došli su njegovi roditelji, pa je on sjeo u automobil koji je bio parkiran ispred
policijske postaje i u jednom trenutku je došao jedan muškarac u sivoj odjeći koji je
otvorio vrata i njegovu majku Katicu uhvatio za ruku, izvukao iz vozila i udario.
Nakon toga je njemu drugi nepoznati muškarac u civilnoj odjeći uhvatio njega za
ruke, izvukao iz automobila, nogom udario u trbuh, stisnuo za vrat i prislonio uz
automobil.
M.S. izjavio je da se nalazio 16. lipnja 2009. godine oko 22,30 sati u ugostiteljskom
objektu „Argentina“, koji je pored Policijske postaje. Kao konobarica radila je M.Šk.,
a kao gost bio je i S.M. U jednom trenutku čuo je na parkiralištu galamu i sirenu
vozila, pa je S.M. izašao na parkiralište, a to je zainteresiralo i njega, pa je izašao na
terasu da vidi što se događa. Vidio je veću grupu Roma kako dolaze iz smjera
Policijske postaje i nešto glasno raspravljaju dok je jedna Romkinja zvala policiju u
Zagrebu i govorila kako je tuku dva policajca što nije bilo točno, jer je on bio samo
nekoliko metara od njih i sve to gledao. Nakon toga došlo je još nekoliko policijskih
službenika i galama je prestala.
M.Šk. izjavila je da je radila kao konobarica i da je čula na parkiralištu galamu,
sirenu automobila i viku ženskih osoba. Kako je netko poviknuo „Stop! Policija!“, ona
je ušla u objekt. Tvrdi da policijski službenici nisu primijenili fizičku snagu, već su
samo tražili od tih osoba koje su galamile da se smire.
...
U liječničkoj prijavi opće bolnice Bjelovar od 17. lipnja 2009. godine navedeno je
da su kod Katice Đurđević utvrđeni udarci u prsni koš, glavu i zdjelicu, bez da su
navedeni vidljivi znaci ozljeđivanja.
Kazneno djelo zlostavljanja u obavljanju službe ili javne ovlasti čini službena osoba
koja u obavljanju službe ili javne ovlasti drugoga zlostavi, uvrijedi ili se prema njemu
postupa na način koje vrijeđa ljudsko dostojanstvo. U policijskoj postaji izvršeno je
prepoznavanje osoba pri čemu Katica Đurđević od pet policijskih službenika nije
prepoznala niti jednu osobu koja ju je fizički napala 16. lipnja 2009. godine.
Od Policijske postaje Ivanić-Grad pribavljena je snimka nadzornih kamera za dan
16. lipnja 2009. godine i pregledom snimke nije vidljivo da bi policijski službenici
tukli Katicu Đurđević ili neku drugu osobu.
Iz prikupljenih podataka i pregleda video nadzora nije utvrđeno da bi S.M. i neki
drugi policijski službenik udario Katicu Đurđević ili na drugi način zlostavljalo, pa
stoga ne postoji osnovana sumnja da je on počinio navedeno kazneno djelo.
...”
Druga podnositeljica zahtjeva dobila je uputu da u roku od osam dana
može preuzeti kazneni progon i podnijeti optužni prijedlog Općinskom
sudu u Ivanić Gradu.
29. Dana 17. prosinca 2009. godine druga podnositeljica zahtjeva
podnijela je optužni prijedlog protiv S.M. i nepoznatog policijskog
službenika Općinskom sudu u Ivanić Gradu. Navela je da su dana 16. lipnja
2009. godine, oko 22:30 sati, dva policijska službenika istukla nju i
PRESUDA ĐURĐEVIĆ protiv HRVATSKE 8
njezinog sina Danijela. Dana 29. siječnja 2010. godine sud je pozvao drugu
podnositeljicu zahtjeva da ispravi svoj podnesak u roku od tri dana. Druga
podnositeljica zahtjeva je to učinila. Međutim, dana 4. ožujka 2010. godine
Općinski sud je utvrdio da podnesak podnositeljice zahtjeva nije u obliku
koji traži Zakon o kaznenom postupku.
30. Druga podnositeljica zahtjeva je posjetila liječnike u nekoliko
navrata nakon navodnog izgreda. Dana 8. veljače 2010. godine
dijagnosticirana joj je blaža kronična neuralna lezija.
2. Navodni događaji nasilja protiv trećeg podnositelja zahtjeva u školi
koju pohađa
31. Iz liječničkog nalaza od 27. listopada 2008. godine za trećeg
podnositelja zahtjeva razvidno je da se on žalio da ga je udario učenik u
školi koju pohađa. Imao je iskrivljenje septuma nosa koje je moglo biti
posljedica povrede. Nije bilo znakova slomljenih nosnih kostiju.
32. Dana 19. prosinca 2008. godine prvi podnositelj zahtjeva prigovorio
je Vladi da je njegov sin, treći podnositelj zahtjeva, stalno izložen napadima
i da ga često tuku drugi učenici zbog njegovog romskog podrijetla.
33. U Policijskoj postaji u Ivanić Gradu dana 12. siječnja 2009. godine
obavljen je razgovor s trećim podnositeljem zahtjeva. Objasnio je da je
neutvrđenog dana krajem listopada 2008 godine, nakon tjelesnog odgoja,
otišao u svlačionicu da uzme svoje stvari. Učenik L.R. je bio ispred njega.
Netko je gurnuo L.R.-a i on je glavom udario u lice trećeg podnositelja
zahtjeva, povrijedivši mu nos. On je to prijavio razredniku, koji ga je uputio
da ode liječniku. Nije imao nikakve druge simptome i bol je prestala nakon
nekoliko dana.
34. Dana 9. siječnja 2009. godine Ministarstvo znanosti, obrazovanja i
sporta zatražilo je od školskih vlasti da odgovore na navode prvog
podnositelja zahtjeva od 19. prosinca 2008. godine. Škola je pripremila dva
izvješća. Mjerodavni dio prvog izvješća, koje je dana 14. siječnja 2009.
godine sastavila razrednica podnositelja zahtjeva glasi:
“... nakon samo dva tjedna rada u ovoj školi susrela sam se sa sukobima među
učenicima. Prvi fizički kontakt s učenikom iz razreda D. Đurđević imao je kada ga je
L.R. nenamjerno udario glavom u nos, jer je Danijel stajao iza L.R. kada je isti
zamahnuo glavom. ...Danijel mi je prije sata prišao i požalio se na bol u nosu i
ispričao kako ga je L.R. slučajno udario. Činjenicu da je udar bio nenamjeran Danijel
je istaknuo u razgovoru više puta što je i ostatak učenika koji su svjedočili događaju
potvrdilo. Kako se Danijel slijedeći dan žalio da ga boli nos, uputila sam ga u
ambulantu, a o istome pokušala obavijestiti roditelje Đurđević, ali mobilni uređaj bio
je isključen. Kako je utvrđeno da je kontakt između Danijela i L.R. bio slučajan i bez
namjere da se Danijelu nanese ozljeda, nisam imala za opravdano izricati pedagoške
mjere. To se događalo 21., 22. i 23. listopada 2008. godine.
22. listopada 2008. godine za vrijeme velikog odmora zbio se verbalni i fizički
sukob u kojem su sudjelovali učenici I.D., M.K., L.R. i D. Đurđević. Naime, iz
razgovora sa sukobljenim učenicima, učenici I.D., M.K. i L.R. za vrijeme odmora
PRESUDA ĐURĐEVIĆ protiv HRVATSKE 9
dodavali su se kutijicom ... što je iznerviralo Danijela koji je kutijicu htio baciti u koš,
te je tako počeo verbalni sukob Danijela sa učenicima. Prema navodima učenika I.D.,
M.K. i L.R., nakon naguravanja Danijel im je počeo fizički prijetiti, na što su I.D.,
M.K. i L.R. odgovorili psovkama. Danijel je tada svoje prijetnje ostvario i udario
učenike M.K. i L.R. Slijedeći odmor učenici su me obavijestili o problemu s kojim
sam upoznala stručnu službu. Učenicima I.D., N.K. i L.R. izrečene su usmene
opomene razrednice, dok je učeniku D. Đurđeviću zbog prijašnje usmene opomene
razrednice izrečena pismena opomena.
16. prosinca, za vrijeme velikog odmora dotrčali su moji učenici i ispričali mi o
fizičkom sukobu koji je prema navodima učenika inicirao Danijel. Učenici su mi
ispričali kako su učenice P.G. i D.A. za vrijeme odmora stajale ispred učionice
povijesti i razgovarale, te je naišao Danijel i ničime izazvan udario P.G. nogom u
stražnjicu, na što je D.A. reagirala pitajući ga zašto je to učinio. Danijel je počeo
vrijeđati D.A., pa mu je ona na to odgovorila istom mjerom i krenula u razred. Danijel
je pošao za učenicom i pritisnuo je uza ormar u učionici, uhvatio rukama za kosu i
počeo koljenom udarati u bok i trbuh. Učenici su izbrojali kako je D.A. udario sedam
puta prije no što su ga dječaci uspjeli odmaknuti od nje. Uz pomoć učiteljice povijesti
... Danijel je priznao da je započeo sukob i što je učinio ... On je potvrdio priču
učenika o događaju, sve je zapisao na papir, kao i djevojčice koje su tome svjedočile,
te čak i pokazao kako je D.A. pritisnuo uz ormar, držao je i udarao. Incident sam
prijavila pedagoginji V.V., koja je odmah reagirala, razgovarala s Danijelom, D.A. i
učenicima koji su tome svjedočili, zvala roditelje Đurđević i roditelje od D.A. i
policiju. O događaju je obaviještena i defektologinja A.N. koja je također reagirala
oko rješavanja nastale situacije. Na sjednici Razrednog vijeća 19. prosinca 2008.
godine kolektiv sam upoznala sa događajem i predložila pedagošku mjeru ukora za
Danijela Đurđevića zbog izazivanja i sudjelovanja u verbalnim i fizičkim sukobima,
nanošenja tjelesnih ozljeda učenici D.A. i kršenja školskog kućnog reda nenošenjem
školskih papuča, koju je vijeće jednoglasno prihvatilo.
Što se tiče neprihvatljivog ponašanja prema učeniku Đurđević, Danijel mi se tri puta
požalio kako ga ponekad učenici zadirkuju ... o njegovim godinama i navodnim
simpatijama prema učenici iz drugog razreda. Nakon Danijelove pritužbe učenike koji
su ga zadirkivali opomenula sam i uputila na izbjegavanje verbalnih obračuna, a s
Danijelom u više navrata obavila razgovore budući da mi je rekao kako će, nastavi li
se zadirkivanje, reagirati fizičkim sukobom s učenicima koji ga se usude zadirkivati.
Iz razgovora s Danijelom došla sam do zaključka kako težinu psovke i zadirkivanja
poistovjećuje s težinom fizičkog obračuna, te kako potpuno opravdanim smatra na
zadirkivanje reagirati udarcima i pri tome ne pokazati kajanje.
Nakon incidenta u prosincu gdje je Danijel nanio ozljede D.A. učenici su mi se
povjerili kako se Danijel na uobičajena zadirkivanja među učenicima i prije prijetio
fizičkim obračunima, psovao ih, te kako je učenicu iz razrednog odjeljenja nekoliko
puta neprimjereno komentirao spominjući njezine tjelesne atribute i aludirajući na
seksualne radnje. Kao jedno od specifičnih Danijelovih ponašanja učenici su
spomenuli njegovo udaranje učenika u prolazu nogom, tako što nogu svine u koljenu i
prvog učenika koji se nađe pored njega trzajem noge unazad i udari. U zadnjem
razgovoru učenici su mi nekoliko puta napomenuli kako se svi već dulje vrijeme
klone Danijela, pojašnjavajući da ga ne zadirkuju iz straha da će se prijetnje o
fizičkom obračunavanju i ostvariti. S druge strane, Danijel mi se nikada nije požalio
da mu je netko od učenika prijetio kako će mu nauditi.”
35. Mjerodavni dio drugog izvješća, koje je dana 15. siječnja 2009.
godine sastavila pedagoginja iste škole glasi:
PRESUDA ĐURĐEVIĆ protiv HRVATSKE 10
“Danijel Đurđević, vrlo često dolazi u verbalni sukob s učenicima iz razreda,
ponekad i s učiteljima. Tijekom razgovora s Danijelom, razlog sukoba po njemu
većinom bude to „što se on lepo želi zezati se i šaliti s drugima, a oni to tako ne vide“.
Nebrojeno puta smo mu razrednice, defektologinja i ja objašnjavale kako nešto što je
nama šala nije i drugima, da ponekad netko i nije raspoložen za šalu i da zbog toga ne
treba burno reagirati.
S obzirom da ponavlja šesti razred, početkom školske godine je izražavao žaljenje
za bivšim prijateljima iz razreda, ali i dao obećanje da je u ovom razredu čvrsto
odlučio biti bolji učenik, slušati učitelje, mene i defektologinju i ne svađati se s
učenicima. Osobno sam ga usmeno pohvalila za takvo razmišljanje i odluku; tijekom
nastave pokazao je pozitivan pomak u odnosu prema radu, no sukobi s učenicima su
se nastavili. Uglavnom u njima sudjeluju učenici iz njegova razreda, no ponekad bi
dolazio i u razred koji polazi njegova sestra D. i tamo pokušavao riješiti probleme
koje ima D., ali na neprimjeren način, odnosno vikao bi i prijetio mlađim učenicima.
Od pedagoških mjera izrečena mu je 23. rujna usmena opomena razrednice, a 28.
listopada 2008. godine zbog fizičkog sukoba s drugim učenicima pismena opomena
razrednice o čemu su roditelji usmeno obaviješteni od razrednice. Pri tom događaju
učenici koji su sudjelovali u sukobu dobili su usmenu opomenu, a Danijel pismenu
opomenu jer je ponovio nepoželjno ponašanje zbog kojeg je 23. rujna 2008. godine
dobio usmenu opomenu.
16. prosinca 2008. godine za vrijeme velikog odmora ... dogodio se fizički obračun
između Danijela i učenice D.A. Učenici koji su to vidjeli dojurili su po mene i
razrednicu. Na mjestu događaja zatečena je D.A. koja je bila sva uplakana i raščupane
kose, vidno šokirana, držeći se objema rukama za predio trbuha. Učenici su nam rekli
što se dogodio. D.A. sam odvela u ured te procijenila situaciju trebam li zvati hitnu
pomoć. D.A. je rekla da se jako prestrašeno osjeća i da je boli i glava i trbuh, ali da ne
treba ići liječniku. Vanjskih ozljeda, osim iščupane kose i crvenila na koži trbuha nije
bilo.
Danijel nije imao ozljeda, rekao je da ju je udario, ali da su one njemu nešto
govorile i da su ga razljutile. Obaviješteni su roditelji oboje učenika. Roditelji
Đurđević su odmah stigli, a majka D.A. kasnije ... Roditelji Đurđević su odmah htjeli
razgovarati s D.A i vidjeti što je to bilo. Kako su glasno reagirali i oni i Danijel u isti
glas prema D.A., zamolila sam ih da se stišaju i da roditelji nemaju pravo ispitivati
D.A. bez prisustva njezinih roditelja. S obzirom da su dobili informacije što se
dogodilo, rekla sam im da imam obvezu o događaju obavijestiti Centar za socijalnu
skrb i Policijsku postaju i zamolila da odvedu Danijela kući. Nezadovoljni mojom
izjavom reagirali su na neprimjeren način, posebno gospođa Đurđević te naglasili
razočaranje da se u slučajevima kada Danijela vrijeđaju nitko ne reagira i ja ne zovem
policiju, te da će oni to riješiti na svoj način. Sat vremena kasnije, nakon događaja,
došao je u moj ured otac D.A., uzrujan i razočaran što nisam zvala hitnu pomoć i što
policija nije došla u školu.
Na sjednici Razrednog vijeća od 19. prosinca 2008. godine odlučeno je da se
Danijel kazni ukorom Razrednog vijeća za grubi fizički sukob u kojem je nanio
vidljivu tjelesnu ozljedu. Iako je ponovio fizički napad na učenika škole, mjera koja bi
uslijedila je strogi ukor, no uzimajući u obzir opće socijalno stanje koje utječe na
njegov razvoj, izrečena mu je blaža kazna.
Valja posebno naglasiti da se s Danijelom redovito, na svaki njegov zahtjev (tjedno
barem 2-3 puta) razgovara i pruža mu se odgovarajuća pomoć u smislu razgovora na
samo i s drugim učenicima, pomaže mu se u učenju (jednom sam mu osobno očistila
blatne tenisice koje je donio umjesto školskih papuča, jer on to nije znao).
PRESUDA ĐURĐEVIĆ protiv HRVATSKE 11
Danas je prijavljen da je jučer udario šakom dječaka I.M. u lijevi obraz, zato što ga
je ovaj gađao kapom.
Za događaj kada mu je ozlijeđen nos, 21.-22. listopada 2008. godine (nemam točan
podatak, jer se Danijel ne može sjetiti kada je to točno bilo), Danijel je izjavio u
nazočnosti roditelja kako se slučajno našao iza dječaka koji je zamahnuo glavom jer
ima dužu kosu, te da mu je nos od prije takav, a za što imamo i preslike medicinske
dokumentacije koju su roditelji nakon obavljenih liječničkih pregleda dostavili.
Želim naglasiti da sam i osobno i kao stručni suradnik učinila mnogo kako bi
pomogla roditeljima Đurđević i njihovoj djeci. Mnogo puta su mi roditelji Đurđević
neprimjereno predbacivali kako ne znamo riješiti probleme s Romima, u smislu da im
se djeca u školi rugaju kao i mještani. Izrazila sam im žaljenje zbog takvih događaja i
naglasila da od mene takvo što nisu mogli doživjeti (to su i potvrdili), a da ću na
pojedine slučajeve učenika sigurno reagirati kako bih zaštitila njihovu djecu i
upozorila i usmjerila učenike na korektan odnos prema Romima. Za reakcije mještana
ne mogu odgovarati jer je to stvar osobne kulture pojedinca.
Savjetovala sam ih da njihova starija, već odrasla djeca koja dolaze po mlađu braću
u školu trebaju čekati ispred škole, a ne ulaziti prije kraja nastave u zgradu bez
registriranja kod dežurnog učenika (ljutili su se što ih dežurni učenici traže osobnu
iskaznicu i samovoljno ulazili do učionica). U razgovorima su mi priznali da i njihova
djeca znaju ružno govoriti što čuju i kod kuće, te sam mišljenja da nisu u potpunu
pravu kada govore da samo njihovu djecu maltretiraju učenici škole.
O praćenju učenika obaviještena je socijalna služba i policijska postaja, s ciljem
pomoći u njihovim egzistencijalnim problemima.
36. Točno neutvrđenog dana druga podnositeljica zahtjeva podnijela je
kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici zbog
tjelesne ozljede. Izgleda da se ova kaznena prijava odnosila na batine koje je
treći podnositelj zahtjeva dobio u školi.
37. Dana 24. veljače 2009. godine druga podnositeljica zahtjeva i treći
podnositelj zahtjeva su pozvani u Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj
Gorici na razgovor u vezi s izgredom od 16. prosinca 2008. godine.
38. U liječničkom nalazu od 26. ožujka 2009. godine navedeno je da je
treći podnositelj zahtjeva tvrdio da ga je učenik udario u leđa loptom i da su
ga učenici u školi tjedan dana stalno tukli i vrijeđali. Naveo je da ima
bolove u trbuhu i leđima. Nije bilo vidljivih povreda. Dijagnosticirana mu je
abdominalna kontuzija (contusio abdominis). Ultrazvučni pregled nije
pokazao nikakve povrede. Odbio je hospitalizaciju.
39. Dana 18. rujna 2009. godine prvi podnositelj zahtjeva podnio je
pritužbu točno neutvrđenom tijelu protiv školskih vlasti koje, po njegovom
mišljenju, nisu bile proaktivne u zaštiti njegovog sina, trećeg podnositelja
zahtjeva, od stalnih batina.
40. Dana 15. prosinca 2009. godine trećeg podnositelja zahtjeva
pregledao je u vezi s njegovim glavoboljama oftalmolog u Kliničkoj bolnici
u Dubravi. Podnositelj zahtjeva je naveo da su ga tukli i u školi i izvan
škole. Liječnik je zatražio mišljenje školskih vlasti i školskog psihologa.
41. Dana 8. veljače 2010. godine treći podnositelj zahtjeva je ponovno
pregledan i dijagnosticirano mu je teško oštećenje vida desnog oka uslijed
PRESUDA ĐURĐEVIĆ protiv HRVATSKE 12
kontuzije (cephaela gradus gravis post contusionem). Podnositelj zahtjeva
je rekao da su ga istukli u školi i izvan škole. Liječnik je primijetio da nije
bilo nikakvog odgovora školskih vlasti ili školskog psihologa i još jednom
je zatražio njihovo mišljenje. Treći podnositelj zahtjeva je upućen neurologu
i neurokirurgu. Nema nikakve naznake da je postupio po toj preporuci.
42. Istoga je dana Općinski sud u Velikoj Gorici utvrdio da je treći
podnositelj zahtjeva kriv za nanošenje tjelesne ozljede D.A. dana 16.
prosinca 2008. godine te mu izrekao posebnu obvezu – da se ispriča
oštećenici D.A., te odgojnu mjeru pojačane brige i nadzora.
43. Točno neutvrđenog datuma druga podnositeljica zahtjeva prigovorila
je zbog nasilja protiv trećeg podnositelja zahtjeva u školi i dostavila
liječničku dokumentaciju. Navela je da su ona i dječakov otac prigovorili
školi zbog toga što su Danijela drugi učenici tukli u puno navrata i da nije
učinjeno ništa. Također je navela da su oni (roditelji) bili izbačeni iz škole i
da im nije bilo dozvoljeno platiti osiguranje za Danijela u školi. Priložila je
liječničku dokumentaciju koja se odnosi na trećeg podnositelja zahtjeva od
17. ožujka 2010. godine, iz koje je vidljivo da je udaren u glavu dana 26.
ožujka i 9. prosinca 2009. godine, te 16. veljače 2010. godine.
44. Dana 7. travnja 2010. godine ravnatelj škole sastavio je izvješće na
zahtjev Klinike za zaštitu djece grada Zagreba. Mjerodavni dio izvješća
glasi kako slijedi:
“Zapažanja o učeniku Danijelu Đurđeviću
...
Tijekom šestog razreda Danijel je vrlo često dolazio u verbalni sukob s učenicima iz
razreda (ponekad i fizički u smislu naguravanja, držanja za majicu), ponekad i s
učiteljima. Tijekom razgovora s Danijelom, razlog sukoba po njemu većinom bude to
„što se on želi zezati i šaliti s drugima, a oni to tako ne vide“. Nebrojeno puta su mu
razrednica i stručne suradnice objašnjavale kako nešto što je nama šala nije i drugima,
da ponekad netko i nije raspoložen za šalu i da zbog toga ne treba burno reagirati.
Tijekom šestog razreda, u prosincu 2008. godine, nakon intenzivnog fizičkog
sukoba s djevojčicom iz razreda, intervenirali su po prvi put djelatnici policije.
...Danijel je rukama djevojčicu uhvatio za glavu te ju prignutu udarao koljenom u
predio trbuha. Nakon naše intervencije službama van škole, te vjerojatno nezadovoljni
našim postupanjem, roditelji su se obratili Uredu za nacionalne manjine koji je
slijedom svojih ovlasti tražio školu očitovanje o istom.
Za događaj kada mu je ozlijeđen nos...
...
U prosincu prošle godine Danijel se požalio da ga boli glava jer „su ga pretukli sa
željeznom šipkom“. Tijekom razgovora s Danijelom, doznali smo da je Danijel dan
ranije zadobio udarce u fizičkom sukobu s nama nepoznatim osobama, ali izvan škole,
nakon nastave. Naš prijedlog da mu pozovemo roditelje da dođu po njega u školu,
Danijel je odbio te je tražio po tko zna koji put da mu damo tabletu protiv bolova.
Kroz nekoliko trenutaka samovoljno je izašao iz škole do ambulante te se vratio kroz
sat vremena s dvije uputnice od liječnice.
PRESUDA ĐURĐEVIĆ protiv HRVATSKE 13
4. ožujka 2010. godine pozvani su roditelji Đurđević da dođu po kćer koja polazi
šesti razred, a koja je nakon verbalne rasprave s učenicima razbacala stolice i dvije
klupe u učionici, za vrijeme odmora. S obzirom da je za to odmah doznao Danijel,
pokušao je „riješiti stvari na svoj način“, te prijetio kako učenicima, tako i učiteljima
(spominjao je i nož). Danijela su učitelji umirili, no on je vjerojatno mobitelom
kontaktirao brata ili oca, te kroz nekoliko trenutaka u školu je stigao Danijelov stariji
brat (punoljetna osoba). Kako je pri samom ulazu u školu ignorirao dežurnog učenika,
obraćao mu se povišenim glasom, otvarao vrata učionica ne bi li pronašao brata i
sestru, učitelj koji je imao nastavu ... čuo je buku. Zamolio je mladog gospodina da ne
stvara buku i ometa nastavu, te da će poslati po njegovu braću, na što je ovaj nastavio
još neprimjerenijim načinom se obraćati učitelju, prijeteći mu „uzimanjem stvari u
svoje ruke“. Učitelj je odmah obavijestio policijske djelatnike, te vjerojatno roditelji
Đurđević i taj događaj navode za intervenciju policijskih djelatnika.
Danijel se često obraća učiteljima kako ga boli glava i traži tablete, te izlazak iz
učionice. Ponekad samovoljno napusti nastavu, bez znanja učitelja. ...
U školi imamo stav ne davati učenicima lijekove, već pozovemo roditelje da dođu
po svoje dijete i pruže im adekvatnu pomoć.
Danijel se nešto rijeđe žali da ga pojedini učenici vrijeđaju. Po saznanju o tome, s
njima se razgovara te se izriču i pedagoške mjere ukoliko se događanja nastave. U
posljednje vrijeme zamjetno je da Danijel odbija rad, burno reagira na savjete i
ponekad se neprimjereno obraća i učenicima i učiteljima.
Valja naglasiti da su razrednice na roditeljskim sastancima upoznale roditelje s
problematikom pojedinačnih verbalnih istupanja nekih učenika, te su roditelji više
nego korektno reagirali uz ispriku. Isto tako želimo naglasiti da našu školu polazi još
šest učenika romske nacionalnosti, koji su uspješni učenici a s njihovim roditeljima
ostvarujemo suradnju na obostrano zadovoljstvo.”
II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO
45. Mjerodavni dio Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“,
br. 62/2003) propisuje kako slijedi:
Članak 2.
“ ...
(3) Ako Zakon drukčije ne propisuje, državni odvjetnik je dužan poduzeti kazneni
progon ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo za
koje se progoni po službenoj dužnosti i nema zakonskih smetnji za progon te osobe.“
Članak 171.
“(1) Sva tijela državne vlasti i sve pravne osobe dužne su prijaviti kaznena djela za
koja se progoni po službenoj dužnosti, koja su im dojavljena ili za koja su sami
saznali
...”
Članak 173.
„(1) Prijava se podnosi nadležnome državnom odvjetniku pisano ili usmeno.
PRESUDA ĐURĐEVIĆ protiv HRVATSKE 14
...”
46. Mjerodavni dio Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira
(„Narodne novine“, br. 5/1990, 47/1990 i 29/1994) glasi kako slijedi:
Članak 6.
"Tko se na javnom mjestu ponaša na naročito drzak i nepristojan način vrijeđajući
građane ili narušavajući njihov mir, kaznit će se za prekršaj ... ili kaznom zatvora do
30 dana.“
Članak 13.
„Tko se na javnom mjestu tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir,
kaznit će se za prekršaj ... ili kaznom zatvora do 30 dana.“
PRAVO
I. NAVODNE POVREDE ČLANKA 3. KONVENCIJE U VEZI S
IZGREDOM OD 16. LIPNJA 2009. GODINE OKO 21,30 SATI
47. Treći podnositelj zahtjeva prigovara da su ga privatni pojedinci
istukli 16. lipnja oko 21,30 sati i da nacionalne vlasti nisu učinile ništa da
otkriju i kazne počinitelje. Pozvao se na članak 3. Konvencije koji glasi
kako slijedi:
"Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem
postupanju ili kazni."
Dopuštenost
1. Tvrdnje stranaka
48. Vlada tvrdi da podnositelji zahtjeva nisu iscrpili domaća pravna
sredstva jer nisu podnijeli kaznenu prijavu nadležnom državnom
odvjetništvu ili privatnu tužbu protiv navodnog počinitelja.
49. Podnositelji zahtjeva tvrde da su time što su obavijestili policiju
iscrpili domaća pravna sredstva.
2. Ocjena Suda
50. Sud ne mora rješavati pitanje iscrpljivanja pravnih sredstva koje je
otvorila Vlada, u vezi s izgredom o kojemu je riječ, budući da su prigovori
koji se na njega odnose u svakom slučaju nedopušteni iz slijedećih razloga.
51. Pretpostavljajući da činjenice koje okružuju događaj o kojemu je
riječ spadaju u opseg članka 3. Konvencije, Sud bi prihvatio da ovaj članak
PRESUDA ĐURĐEVIĆ protiv HRVATSKE 15
traži primjenu odgovarajućeg mehanizma kaznenog prava (vidi Beganović
protiv Hrvatske, br. 46423/06, stavak 69., ECHR 2009-... (izvaci), s
daljnjim upućivanjima). S tim u svezi, članak 3. od država zahtijeva da
donesu djelotvorne kaznenopravne odredbe koje će odvraćati od počinjenja
kaznenih djela protiv integriteta osobe, u potporu kojih će se uspostaviti
provedbeni mehanizmi za sprječavanje, suzbijanje i kažnjavanje povreda tih
odredaba (vidi A. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 23. rujna 1998. godine,
stavak 22., Reports 1998-VI, te Nachova i ostali protiv Bugarske [GC], br.
43577/98 i 43579/98, stavak 96., ECHR 2005-VII), a ta se obveza proširuje
i na zlostavljanje koje vrše privatne osobe (vidi Šečić, naprijed citirano,
stavak 53.). S druge strane, samo se po sebi razumije da se obveza države iz
članka 1. Konvencije ne može protumačiti na način da je država obvezna
kroz svoj pravni sustav jamčiti da jedna osoba prema drugoj nikada ne
postupa na neljudski i ponižavajući način, niti da, u slučaju da i postupa,
kazneni postupak nužno treba imati za posljedicu nametanje određene
sankcije. Da bi se država mogla smatrati odgovornom, mora se, prema
mišljenju Suda, dokazati da domaći pravni sustav, a osobito kazneno pravo
primjenjivo na okolnosti predmeta, ne pruža praktičnu i djelotvornu zaštitu
prava zajamčenih člankom 3. (vidi X i Y protiv Nizozemske, od 26. ožujka
1985. godine, stavak 30., Serija A. br. 91. i A. protiv Ujedinjenog
Kraljevstva, naprijed citirano, mišljenje Komisije, stavak 48.).
52. Sud na početku primjećuje da se ovaj predmet ne odnosi na verbalno
zlostavljanje Z.Đ. u restoranu "Yogi" dok je večerao, jer Z.Đ. nije podnio
prigovor Sudu i nije podnositelj zahtjeva u ovome predmetu. Ovaj se
predmet odnosi na izgred koji se dogodio oko 21,30 sati pred restoranom
"Yogi" kad su se Z.Đ. i njegov brat, treći podnositelj zahtjeva, vratili da bi
uzeli automobil.
53. Glede izgreda o kojemu je riječ, Sud bilježi da je policija obavila
razgovor s M.Š., Z.Đ. i trećim podnositeljem zahtjeva, koji su svi
sudjelovali u tom izgredu, te s neutralnim svjedokom I.G. Svi su slično
opisali događaj o kojemu je riječ i policija je podnijela optužni prijedlog
Prekršajnom sudu u Ivanić Gradu. Taj je sud, bez održavanja ročišta, i na
osnovi policijskog izvješća, utvrdio da su M.Š. i drugi sudionici, ali ne i
treći podnositelj zahtjeva, krivi za verbalne napade i tučnjavu. M.Š.-u je
izrečena novčana kazna u iznosu od 1.170,00 kuna. Rješenje je postalo
pravomoćno.
54. Ostali počinitelji su uložili prigovor, i isti je sud održao ročište i
ponovno utvrdio da su krivi.
55. Treći podnositelj zahtjeva je proglašen krivim za sudjelovanje u tuči.
On nije uložio žalbu protiv prvostupanjske odluke.
56. S obzirom na takvu pozadinu i na narav izgreda o kojemu je riječ,
Sud nalazi da su nacionalne vlasti utvrdile mjerodavne činjenice i da su,
utvrdivši da je M.Š. kriv i izrekavši mu novčanu kaznu, pravilno ispunile
svoju postupovnu dužnost temeljem članka 3. Konvencije.
PRESUDA ĐURĐEVIĆ protiv HRVATSKE 16
57. Slijedi da je ovaj prigovor očigledno neosnovan i da ga treba odbiti
na temelju članka 35. stavaka 3. i 4. Konvencije.
II. NAVODNE POVREDE ČLANKA 3. KONVENCIJE U VEZI S
IZGREDOM OD 16. LIPNJA 2009. GODINE OKO 22,30 SATI
58. Druga podnositeljica zahtjeva i treći podnositelj zahtjeva prigovorili
su i da ih je dana 16. lipnja 2009. godine, oko 22,30 sati zlostavljala policija
i da je službena istraga tog zlostavljanja bila nedjelotvorna. Pozivaju se na
članak 3. Konvencije.
A. Dopuštenost
1. Tvrdnje stranaka
59. Vlada tvrdi da podnositelji zahtjeva nisu preuzeli kazneni progon
navodnih počinitelja, ili podnijeli građansku tužbu za naknadu štete ili tužbu
upravnom sudu zbog nezakonite radnje.
60. Podnositelji zahtjeva tvrde da su time što su obavijestili policiju oni
iscrpili domaća pravna sredstva. Druga podnositeljica zahtjeva je o tome
obavijestila Općinski sud u Velikoj Gorici. U svakom slučaju, država je
trebala provesti djelotvornu i temeljitu istragu njenih navoda o policijskoj
brutalnosti, poduprijetih medicinskim dokazima, bez obzira na njene radnje.
2. Ocjena Suda
61. Sud ponavlja kako temeljem članka 35. stavka 1. Konvencije može
rješavati zahtjev tek nakon što su iscrpljena sva domaća pravna sredstva.
Svrha članka 35. je da se državama ugovornicama da prilika spriječiti ili
ispraviti povrede za koje se navodi da su ih počinile, prije nego se ti navodi
podnesu njemu (vidi, na primjer, Misfud protiv Francuske (dec.) [GC], br.
57220/00, stavak 15., ECHR 2002-VIII). Obveza iscrpljenja domaćih
pravnih sredstava traži da se podnositelj zahtjeva posluži uobičajenim
pravnim sredstvima koja su djelotvorna, dostatna i dostupna u odnosu na
svoje prigovore prema Konvenciji. Da bi bilo djelotvorno, pravno sredstvo
mora moći izravno ispraviti pobijano stanje stvari (vidi predmet Balogh
protiv Madžarske, br. 47940/99, stavak 30., od 20. srpnja 2004. godine).
62. Sud nadalje ponavlja da u slučajevima kad pojedinac ima zahtjev o
kojemu se može raspravljati temeljem članka 3. Konvencije, pojam
djelotvornog pravnog sredstva za sobom povlači temeljitu i djelotvornu
istragu od strane države koja može dovesti do otkrivanja i kažnjavanja
odgovornih (vidi predmet Selmouni protiv Francuske [GC], br. 25803/94,
stavak 79., ECHR 1999-V). Sud je u mnogo navrata presudio da se ovaj
zahtjev ne može zadovoljiti samo pokretanjem građanskog postupka (vidi,
PRESUDA ĐURĐEVIĆ protiv HRVATSKE 17
između mnogo drugih izvora prava, Krastanov protiv Bugarske, br.
50222/99, § 60, od 30. rujna 2004. godine).
63. U ovome je predmetu druga podnositeljica zahtjeva podnijela
kaznenu prijavu protiv policijskih službenika. Kaznena prijava je pokrenula
prethodnu istragu, ali ju je državno odvjetništvo na kraju odbacilo zbog
nepostojanja dokaza da bi policijski službenici počinili navodno kazneno
djelo.
64. Istina je, kao što tvrdi Vlada, da su podnositelji zahtjeva mogli
optužiti policijske službenike i pokušati voditi kazneni postupak protiv njih
kao privatni tužitelji. Međutim, kao što je Sud već utvrdio u sličnim
predmetima (vidi predmete Matko protiv Slovenije, br. 43393/98,
stavak 95., od 2. studenog 2006. godine i Stojnšek protiv Slovenije, br.
1926/03, stavak 79., od 23. lipnja 2009. godine), kad je obaviješten o
kaznenoj prijavi, državni odvjetnik ima dužnost pobrinuti se da se provede
prethodna istraga, da se prikupe dokazi i da, ako su dokazi protiv navodnih
počinitelja dovoljni, protiv njih provede kazneni postupak. Sud stoga ne vidi
nikakvog razloga da traži da podnositelji zahtjeva sami nastave kazneni
progon okrivljenih policijskih službenika, budući da je to dužnost državnog
odvjetništva, koje je svakako u boljem položaju, ako ne i isključivo
nadležno, u tom pogledu (vidi predmete Matko, stavak 90. i Stojnšek, stavak
79., oba naprijed citirana). Stoga zaključuje da su podnošenjem kaznene
prijave podnositelji zahtjeva dali državi priliku da ispravi stvari pokretanjem
djelotvorne službene istrage (vidi predmet H.D. protiv Poljske (dec.), br.
33310/96, od 7. lipnja 2001. godine). Sud će prilikom ocjene osnovanosti
predmeta ocijeniti je li takva istraga u stvari provedena.
65. Glede tvrdnje Vlade da je podnositelj zahtjeva mogao podnijeti
građansku tužbu za naknadu štete protiv države, Sud je opetovano presudio
da postupovnu obvezu države temeljem članka 3. da provede temeljitu,
službenu, djelotvornu i brzu istragu navoda o zlostavljanju ne može
zamijeniti plaćanje naknade štete. Sud potvrđuje da se građanskom tužbom
ne može, bez korištenja zaključaka kaznene istrage, doći do nikakvih nalaza
o identitetu počinitelja, a još manje se može utvrditi njihova odgovornost.
Nadalje, obveza države ugovornice temeljem članka 3. Konvencije da
povrede istragu koja može dovesti do otkrivanja i kažnjavanja odgovornih u
slučajevima zlostavljanja može postati iluzorna ako se od podnositelja
zahtjeva traži, u odnosu na prigovore temeljem toga članka, da iscrpe tužbu
koja vodi samo do dosuđivanja naknade štete (vidi Parlak i ostali protiv
Turske (dec.), br. 24942/94, 24943/94 i 25125/94, od 9. siječnja 2001.
godine; Okkal1 protiv Turske, br. 52067/99, stavak 58., ECHR 2006-XII
(izvaci) i Taymuskhanovy protiv Rusije, br. 11528/07, stavak 75., od 16.
prosinca 2010. godine).
66. Dosuđivanje naknade štete u građanskom postupku može samo
nadopuniti, kroz obeštećenje, rezultate temeljite i djelotvorne istrage koja
PRESUDA ĐURĐEVIĆ protiv HRVATSKE 18
može dovesti do kažnjavanja odgovornih. U situaciji u kojoj nije provedena
takva istraga, građanska tužba nije dovoljno pravno sredstvo.
67. Glede zahtjeva pred Upravnim sudom, Sud smatra da takva tužba ne
može ni na koji način nadomjestiti zahtjev za djelotvornom, temeljitom,
službenom istragom o navodima zlostavljanja od strane državnih
službenika.
68. S obzirom na naprijed navedeno, Sud odbija prigovor Vlade da je
podnositelj zahtjeva trebao pokrenuti kazneni postupak kao privatni tužitelj.
Ne prihvaća ni prigovor da je podnositelj zahtjeva trebao podnijeti tužbu
Upravnom sudu (vidi također Lukenda protiv Slovenije, br. 23032/02, stavci
47.-53., ECHR 2005-X i Stojnšek naprijed citirani, stavak 80.) ili građanski
zahtjev za naknadu štete. Primjećuje da Vlada nije dostavila nikakve
uvjerljive tvrdnje o djelotvornosti tih pravnih sredstva u odnosu na prigovor
podnositelja zahtjeva temeljem članka 3.
69. Sud nalazi da nema drugih razloga da odbaci ovaj prigovor kao
nedopušten i da stoga treba utvrditi da je dopušten.
B. Osnovanost
1. Tvrdnje stranaka
70. Podnositelji zahtjeva prigovaraju da su dana 16. lipnja 2009. godine
oko 22,30 sati dva policijska službenika u civilnoj odjeći istukla drugu
podnositeljicu zahtjeva i trećeg podnositelja zahtjeva, te da nije provedena
djelotvorna istraga o njihovim navodima o policijskoj brutalnosti. Glede
prepoznavanja održanog 12. listopada 2009. godine, druga podnositeljica
zahtjeva tvrdi da nije mogla prepoznati A.B. kao jednog od policijskih
službenika koji ju je istukao jer nije nosio naočale koje je nosio 16. lipnja
2009. godine u relevantno vrijeme.
71. Vlada tvrdi da u vrijeme kad se zbio ovaj događaj policijski
službenici A.B. i S.M. nisu bili na dužnosti i da se stoga navodi druge
podnositeljice zahtjeva ne tiču policijske brutalnosti. Nije bilo nikakvih
dokaza da su policijski službenici pretukli bilo kojeg od podnositelja
zahtjeva. Glede istrage o policijskoj brutalnosti, Vlada tvrdi da je policija
obavila razgovor s drugom podnositeljicom zahtjeva i trećim podnositeljem
zahtjeva te njihovim rođacima D.Đ. (rođenim 1969. godine), Z.Đ., S.Đ. i
D.Đ. (rođenima 1972. godine), kao i sa svjedocima M.Šk. i M.S. te izvršila
uvid u video vrpce nadzornih kamera. Svi policijski službenici koji su
sudjelovali u događaju na bilo koji način, podnijeli su svoja izvješća.
Policija je organizirala i prepoznavanje, ali druga podnositeljica zahtjeva
nije prepoznala A.B. kao jednog od navodnih napadača. Na osnovi tih
izvida državno odvjetništvo u Ivanić Gradu odbacilo je kaznenu prijavu
podnositeljice zahtjeva zbog nedostatka dokaza.
PRESUDA ĐURĐEVIĆ protiv HRVATSKE 19
2. Ocjena Suda
(a) Opća načela
72. Kao što je Sud naveo u mnogo navrata, članak 3. brižljivo čuva
jednu od najtemeljnijih vrijednosti demokratskih društava. On u apsolutnom
smislu zabranjuje mučenje ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili
kaznu, bez obzira na okolnosti i ponašanje žrtve (vidi predmete Iwańczuk
protiv Poljske, br. 25196/94, stavak 49, od 15. studenog 2001. godine i E. i
ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 33218/96, stavak 88, od 26.
studenog 2002. godine).
73. Sud ponavlja kako, da bi spadalo u domašaj članka 3., zlostavljanje
mora doseći minimalni stupanj težine. Ocjena tog minimalnog stupnja je
relativna: ona ovisi o svim okolnostima predmeta, kao što su narav i
kontekst postupanja, njegovo trajanje, tjelesne i duševne posljedice, a u
nekim slučajevima i spol, dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi predmete
Costello-Roberts protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 25. ožujka 1993.
godine, stavak 30., Serija A br. 247-C i naprijed citirani A. protiv
Ujedinjenog Kraljevstva, stavak 20.).
74. Sud je presudio da je postupanje "nečovječno" jer je, inter alia, bilo
učinjeno s umišljajem, primijenjivano satima bez prestanka i uzrokovalo
stvarne tjelesne povrede ili snažno fizičko ili psihičko trpljenje (vidi Labita
protiv Italije [GC], br. 26772/95, stavak 120., ECHR 2000-IV). Postupanje
se smatra "ponižavajućim" ako je u žrtvama pobudilo osjećaj straha,
tjeskobe ili podređenosti koji ih mogu poniziti i omalovažiti, te ako je
moglo slomiti njihov tjelesni ili moralni otpor (vidi predmete Hurtado
protiv Švicarske, od 28. siječnja 1994. godine, mišljenje Komisije, stavak
67., Serija A br. 280 i Wieser protiv Austrije, br. 2293/03, stavak 36., od 22.
veljače 2007. godine).
(b) Primjena ovih načela na ovaj predmet
75. Glede tvrdnje Vlade da tijekom izgreda od 16. lipnja 2009. godine
oko 22,30 sati A.B. i S.M. nisu postupali u službenom svojstvu budući da u
to doba nisu bili na dužnosti, Sud primjećuje da je nesporno da su i A.B. i
S.M. bili policijski službenici Policijske postaje Ivanić Grad. Svjedoci
M.Šk. i M.S. su svjedočili da se A.B. predstavio kao policijski službenik
tako što je viknuo "Stop! Policija". Nadalje, A.B. i S.M. nisu imali nikakav
drugi razlog intervenirati u toj situaciji o kojoj je riječ osim njihovog
svojstva policijskih službenika. S obzirom na takvu pozadinu, Sud smatra
da se može smatrati da se kod izgreda o kojemu je riječ moglo raditi o
policijskom nasilju.
76. Glede težine postupanja, Sud prima na znanje da je iz medicinske
dokumentacije od 17. lipnja 2009. godine u odnosu na trećeg podnositelja
zahtjeva razvidno da je pretrpio nagnječenja glave, s ogrebotinama, i nosa.
Što se tiče druge podnositeljice zahtjeva, u dokumentaciji od 17. lipnja
PRESUDA ĐURĐEVIĆ protiv HRVATSKE 20
2009. godine je navedeno da je pretrpjela nagnječenja glave, prsa i zdjelice,
ali da nije imala nikakvih vidljivih povreda. Međutim, ultrazvučnim
pregledom od 19. lipnja 2009. godine otkriveno je da je imala potkožni
krvni podlijev veličine 92x74x23 milimetara u sakralnom području.
77. Na ovom mjestu Sud smatra primjerenim ponoviti, u odnosu na
upotrebu sile od strane policije, da u situacijama održavanja reda,
sprečavanja kaznenih djela, hvatanja navodnih kriminalaca i zaštite sebe i
drugih pojedinaca, policijski službenici imaju pravo upotrijebiti
odgovarajuća sredstva, uključujući i silu. Ipak, takva se sila smije
upotrijebiti samo ako je neophodna i ne smije biti prekomjerna (vidi Ivan
Vasilev protiv Bugarske, br. 48130/99, stavak 63., od 12. travnja 2007.
godine, s daljnjim upućivanjima). Pribjegavanje tjelesnoj sili, koje neki
pojedinac nije učinio strogo potrebnim svojim vlastitim ponašanjem,
umanjuje ljudsko dostojanstvo te u načelu predstavlja povredu prava
navedenog u članku 3. Konvencije (vidi Kuzmenko protiv Rusije, br.
18541/04, stavak 41., od 21. prosinca 2010. godine).
78. U ovome predmetu nije bilo navoda da bi ponašanje druge
podnositeljice zahtjeva i trećeg podnositelja zahtjeva zahtjevalo upotrebu
bilo kakve sile. Iako je navedeno da je druga podnositeljica zahtjeva vikala i
trubila automobilskom trubom, nikada nije bilo navedeno da je ona na bilo
koji način napala nazočne policijske službenike ili neku drugu osobu, ili da
bi njeni postupci na bilo koji drugi način tražili upotrebu sile protiv nje. S
obzirom na takvu pozadinu i u svjetlu naprijed navedenih načela, Sud nalazi
da su u ovom okolnostima, kad postoje navodi da su policijski službenici
upotrijebili silu, naprijed navedene povrede druge podnositeljica zahtjeva i
trećeg podnositelja zahtjeva bile dovoljno ozbiljne da dosegnu "najmanju
potrebnu razinu težine" iz članka 3. Konvencije.
(i) Materijalni vid članka 3. Konvencije
79. Sud ponavlja da navodi o zlostavljanju moraju biti potkrijepljeni
odgovarajućim dokazima. Sud je pri ocjeni dokaza općenito primjenjivao
standard dokazivanja "izvan razumne sumnje". Međutim, takav dokaz može
proizlaziti iz istodobnog postojanja dovoljno jakih, jasnih i neproturječnih
predmnijeva, odnosno sličnih neosporenih predmnijeva o činjenicama (vidi
Salman protiv Turske [GC], br. 21986/93, stavak 100., ECHR 2000-VII, te
Dedovskiy i ostali protiv Rusije, br. 7178/03, stavak 74., od 15. svibnja
2008. godine).
80. U ovome predmetu nema nikakvih dokaza, osim navoda druge
podnositeljice zahtjeva i trećeg podnositelja zahtjeva da su policijski
službenici protiv njih upotrijebili silu. S druge strane, iz dostavljene je
medicinske dokumentacije razvidno da su i druga podnositeljica zahtjeva i
treći podnositelj zahtjeva zadobili tjelesne povrede.
81. Međutim, s obzirom na nepostojanje ocjene nacionalnih vlasti o
točnim okolnostima izgreda o kojemu je riječ, Sud ne može utvrditi izvan
PRESUDA ĐURĐEVIĆ protiv HRVATSKE 21
razumne sumnje jesu li policijski službenici upotrijebili silu protiv druge
podnositeljice zahtjeva i trećeg podnositelja zahtjeva i jesu li povrede koje
su zadobili bile uzrokovane policijskim nasiljem.
82. Kad je to tako, Sud će zaključiti da nije došlo do povrede
materijalnog vida članka 3. Konvencije.
(ii) Postupovni vid članka 3. Konvencije
83. Ako pojedinac iznese vjerodostojnu tvrdnju da je pretrpio ozbiljno
zlostavljanje od strane državnih vlasti protivno članku 3., ta odredba, u
kombinaciji s općom dužnošću države iz članka 1. Konvencije da "svakoj
osobi pod svojom jurisdikcijom osigura prava i slobode određene u ...
Konvenciji", podrazumijeva da se treba provesti djelotvorna službena
istraga. Kao i kod istrage temeljem članka 2., takva istraga mora moći
dovesti do otkrivanja i kažnjavanja odgovornih. Kad to ne bi bilo tako, opća
zakonska zabrana mučenja, te nečovječnog i ponižavajućeg postupanja i
kažnjavanja, unatoč svome temeljnom značaju, bila bi nedjelotvorna u
praksi i u nekim bi se slučajevima moglo dogoditi da službenici države
praktički nekažnjeno zloupotrebljavaju prava onih koji se nalaze pod
njihovom kontrolom (vidi, između mnogo drugih izvora prava, Labita
[GC], naprijed citirani, stavak 131. i Boicenco protiv Moldavije, br.
41088/05, stavak 120., od 11. srpnja 2006. godine).
84. Istraga mora biti i djelotvorna u smislu da može dovesti do utvrđenja
je li sila koju je upotrijebila policija bila opravdana u okolnostima (vidi
predmet Kaya protiv Turske, od 19. veljače 1998. godine, stavak 87.
Reports 1998-I). Istraga ozbiljnih navoda o zlostavljanju mora biti temeljita.
To znači da vlasti uvijek moraju ulagati ozbiljne napore kako bi utvrdile što
se dogodilo i da se, kad je riječ o zatvaranju istrage, ne bi smjele oslanjati na
brzoplete ili neutemeljene zaključke, niti bi na takvim zaključcima smjele
temeljiti svoje odluke (vidi Assenov i ostali, presuda prethodno citirana,
stavak 103. itd.). Vlasti trebaju poduzeti sve razumne mjere koje su im na
raspolaganju kako bi osigurale dokaze koji se odnose na izgred, uključujući,
između ostalog, i iskaze očevidaca i forenzičke dokaze (vidi Tanr1kulu
protiv Turske [GC], br. 23763/94, ECHR 1999-IV, stavak 104. itd., te Gül
protiv Turske, br. 22676/93, stavak 89, od 14. prosinca 2000. godine). Svaki
nedostatak istrage koji podriva njenu sposobnost da se kroz nju utvrdi uzrok
smrti ili odgovorna osoba može predstavljati rizik da ovaj standard neće biti
zadovoljen (vidi Boicenco, citirani naprijed, stavak 123.).
85. Da bi istraga bila djelotvorna, općenito se može smatrati potrebnim
da osobe nadležne za provođenje istrage i osobe koje je provode budu
neovisne od osoba koje su sudjelovale u događajima, (vidi, na primjer,
Barbu Anghelescu protiv Rumunjske, br. 46430/99, stavak 66., od 5.
listopada 2004. godine). To ne znači samo nepostojanje hijerarhijske ili
institucionalne veze, nego i praktičnu neovisnost (vidi naprijed citirani
Boicenco, stavak 121.).
PRESUDA ĐURĐEVIĆ protiv HRVATSKE 22
86. Glede ovoga predmeta, Sud smatra da su medicinski dokazi i
prigovori druge podnositeljice zahtjeva koje je dostavila nadležnim
domaćim vlastima, zajedno doveli barem do osnovane sumnje da su njene
ozljede uzrokovane upotrebom sile od strane policije. Kad je to tako, njeni
su prigovori predstavljali zahtjev o kojemu se može raspravljati i hrvatske
su vlasti stoga imale obvezu provesti djelotvornu istragu.
87. Izgleda da je u ovome predmetu jedinu istragu navoda podnositeljice
zahtjeva provela policija iz Ivanić Grada, tj. same one vlasti kojima su
organizacijski pripadali oni policijski službenici koji su navodno nanijeli
povrede podnositeljici zahtjeva. Budući da su policijski službenici koji su
provodili istragu bili podređeni istom zapovjednom lancu kao i oni
policijski službenici koji su bili podvrgnuti istrazi, to dovodi do ozbiljnih
dvojbi o njihovoj sposobnosti da provedu neovisnu istragu (vidi, mutatis
mutandis, O ur protiv Turske [GC], br. 21594/93, stavak 91., ECHR 1999-
III, i naprijed citirani Matko, stavak 89.).
88. Sud nadalje primjećuje da je na kraju državno odvjetništvo
odgovorno da se pobrine da se obavi djelotvorna istraga o prigovorima
druge podnositeljice zahtjeva. Nakon što je bilo obaviješteno o navodu
podnositeljice zahtjeva i njenim medicinskim nalazima, državno
odvjetništvo imalo je obvezu pobrinuti se da se obavi prethodna istraga i da
se pribave potrebni dokazi, kao što je otkrivanje navodnih počinitelja i
izjave očevidaca. Nadalje, državno odvjetništvo nije bilo vezano pravnim
označavanjem navodnog kaznenog djela kako je navedeno u kaznenoj
prijavi podnositeljice zahtjeva, nego je imalo obvezu pokrenuti kazneni
progon i tražiti provođenje istražnih mjera ako je postojala osnovana sumnja
da je podnositeljica zahtjeva bila podvrgnuta zlostavljanju od strane policije.
89. Međutim, u ovome je predmetu postupanju državnog odvjetništva
nedostajala potrebna transparentnost i vanjski dojam neovisnosti (vidi,
mutatis mutandis, McKerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 28883/95,
stavak 131., ECHR 2001-III i Hugh Jordan protiv Ujedinjenog Kraljevstva,
br. 24746/94, stavak 123., ECHR 2001-III (izvaci)). Sud u tom pogledu
primjećuje da je državno odvjetništvo temeljilo svoju odluku da odbaci
kaznenu prijavu podnositeljice zahtjeva samo na izvješćima koja je
dostavila policija.
90. Državni odvjetnik nije poduzeo neovisne korake, kao što je
obavljanje razgovora s drugom podnositeljicom zahtjeva, s policijskim
službenicima koji su sudjelovali i s očevicima, nije naložio forenzičko
ispitivanje ozljeda druge podnositeljice zahtjeva, i tako dalje (vidi, kao
suprotno, Berliński protiv Poljske, br. 27715/95 i 30209/96, stavci 69. i 70.,
od 20. lipnja 2002. godine). Nema nikakvih naznaka da je državni odvjetnik
na bilo koji način bio pripremljen da izvrši strogu kontrolu policijske verzije
događaja u odnosu na taj izgred.
91. Glede koraka koje je poduzela policija, Sud bilježi da Vlada nije
dostavila nikakve dokaze da je policija obavila razgovor s drugom
PRESUDA ĐURĐEVIĆ protiv HRVATSKE 23
podnositeljicom zahtjeva, koja je prigovorila da ju je policija tukla, ili s
policijski službenicima koji su navodno u tome sudjelovali.
92. Nadalje, državni odvjetnik je temeljio svoje zaključke na iskazu
svjedoka M.Šk. i M.S. No ovaj prvi međutim nije bio nazočan na mjestu
događaja, a što se tiče drugog, opis događaja koji su dala ta dva svjedoka o
tome je li bio nazočan na mjestu događaja se razlikuju (vidi stavke 24. i 25.
ove presude).
93. Sud bilježi da su i M.S. i M.Šk. tvrdili da je na mjestu događaja bila
nazočna velika skupina Roma. Međutim, iako Vlada tvrdi da je policija s
njima obavila razgovor, nije dostavila nikakve dokaze o tim razgovorima.
94. Sud smatra da su naprijed opisani nedostaci dovoljni kako bi se
zaključilo da nacionalne vlasti nisu provele odgovarajuću i djelotvornu
istragu okolnosti oko navodne uporabe sile od strane policije protiv druge
podnositeljice zahtjeva i trećeg podnositelja zahtjeva.
95. Sud nalazi da nedostaci istrage o navodnom policijskom nasilju koji
se odnose na njenu djelotvornost i nedostatak neovisnosti tijela vlasti koja
su sudjelovala, predstavljaju povredu zahtjeva iz članka 3. Konvencije.
Stoga je došlo do povrede postupovne obveze iz članka 3. Konvencije.
III. NAVODNE POVREDE ČLANAKA 3. I 8. KONVENCIJE U VEZI S
NAVODIMA O ZLOSTAVLJANJU KOJE JE NANESENO TREĆEM
PODNOSITELJU ZAHTJEVA U ŠKOLI KOJU POHAĐA
96. Pozivajući se na članke 3. i 8. Konvencije, podnositelji zahtjeva
prigovaraju da školske vlasti nisu zaštitile trećeg podnositelja zahtjeva od
čestih batina u školi.
Dopuštenost
1. Tvrdnje stranaka
97. Vlada tvrdi da podnositelji zahtjeva nisu iscrpili domaća pravna
sredstva budući da nisu podnijeli kaznenu prijavu.
98. Nadalje tvrde da ne postoji nikakva pozitivna obveza države u vezi s
navodima o nasilju protiv trećeg podnositelja zahtjeva u školi koju je
pohađao jer podnositelji zahtjeva nisu nikada obavijestili mjerodavne vlasti
o bilo kakvom nasilnom izgredu. Jedini izgred o koji je prijavljen školskim
vlastima ticao se nesretnog slučaja od 21. listopada 2008. godine. I škola i
policija su utvrdili sve mjerodavne činjenice u odnosu na taj izgred i
zaključili da se radilo o nesretnom slučaju, a ne o namjernom činu.
99. Podnositelji zahtjeva tvrde da je treći podnositelj zahtjeva bio
maloljetnik i da su mjerodavne vlasti trebale utvrditi uzrok povreda, čak i
ako je on ostao pasivan. Međutim, one to nisu učinile, a njegovi su roditelji
obavijestili policiju i centar za socijalnu skrb o nasilju koje je trpio u školi.
PRESUDA ĐURĐEVIĆ protiv HRVATSKE 24
Nadalje, iz medicinskog izvješća koje se odnosi na trećeg podnositelja
zahtjeva jasno je vidljivo da su školske vlasti bile obaviještene o povredama
koje je pretrpio uslijed nasilja od strane drugih učenika, te da ih je škola
ignorirala.
100. Podnositelji zahtjeva tvrde da je iz medicinske dokumentacije u
odnosu na trećeg podnositelja zahtjeva razvidno da je pretrpio višestruke
povrede kroz dugo vremensko razdoblje i da je bio pretučen u nekoliko
navrata. To je sve dovelo do teškog oštećenja oka. Često je svoje učitelje
tražio lijekove protiv bolova. Liječnik koji ga je pregledao obavijestio je
školske vlasti i zatražio njihovu reakciju. Podnositelji zahtjeva su
obavijestili policiju, službu socijalne skrbi i školske vlasti o učestalim
izgredima nasilja od strane drugih učenika. U takvim je okolnostima država
imala obvezu riješiti te navode i poduzeti odgovarajuće mjere za zaštitu
trećeg podnositelja zahtjeva od nasilja u školi. Međutim, ništa nije
poduzeto.
2. Ocjena Suda
101. Sud smatra da narav prigovora - nedostatak odgovarajućih mjera za
zaštitu trećeg podnositelja zahtjeva od nasilja od strane učenika iz njegovog
razreda i ostalih učenika u školi koju pohađa - nužno ne traži kazneni
progon i nužno ne podrazumijeva bilo čiju kaznenu odgovornost. Stoga nije
bilo potrebe da podnositelji zahtjeva podnose kaznenu prijavu.
(a) Opća načela
102. Glede članka 3., nastavno na načela navedena u stavcima 78. do 80.
ove presude, Sud ponavlja da, u odnosu na pitanje može li se država
smatrati odgovornom, temeljem članka 3. za zlostavljanje osoba koje su
izvršili ne-državni činitelji, obveza visokih ugovornih strana iz članka 1.
Konvencije da svakome unutar svoje nadležnosti osiguraju prava i slobode
definirane u Konvenciji, uzeta zajedno s člankom 3., traži da države
poduzmu mjere osmišljene za osiguranje da pojedinci unutar njihove
nadležnosti ne budu podvrgnuti mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem
postupanju prema njima ili kažnjavanju, uključujući i zlostavljanje koje vrše
privatni pojedinci (vidi, mutatis mutandis, H.L.R. protiv Francuske, od 29.
travnja 1997. godine, stavak 40., Reports 1997-III). Ove mjere trebaju
pružiti djelotvornu zaštitu, osobito djece i ostalih ranjivih osoba, te uključiti
razumne korake za sprečavanje zlostavljanja o kojemu su vlasti znale ili
trebale znati (vidi mutatis mutandis Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva,
od 28. listopada 1998. godine, Reports 1998-VIII, stavak 116. i naprijed
citirani predmet E. i ostali, stavak 88.).
103. Glede školske stege, Sud je presudio kako slijedi u naprijed
citiranoj presudi u predmetu Costello-Roberts protiv Ujedinjenog
Kraljevstva:
PRESUDA ĐURĐEVIĆ protiv HRVATSKE 25
“27. Sud prvo primjećuje, kao što je to istaknuo podnositelj zahtjeva, da država ima
obvezu osigurati djeci njihovo pravo na obrazovanje temeljem članka 2. Protokola br.
1 (P1-2). Podsjeća da se odredbe Konvencije i njenih Protokola trebaju čitati kao
cjelina (vidi predmete Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen protiv Danske, presuda od
7. prosinca 1976. godine, Serija A br. 23, str. 26. i 27., stavci 52. i 54. i the Soering
protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. srpnja 1989. godine, Serija A br. 161,
str. 40, stavak 103.). Ne može se reći da su funkcije koje se odnose na unutarnje
upravljanje školom, kao što je stega, tek pomoćne funkcije uz obrazovni proces (vidi,
mutatis mutandis, predmet Campbell i Cosans protiv Ujedinjenog Kraljevstva,
presuda od 25. veljače 1982. godine, Serija A br. 48, str. 14, stavak 33.). To da
stegovni sustav neke škole spada u doseg prava na obrazovanje prepoznato je nedavno
u članku 28. Konvencije o pravima djeteta Ujedinjenih naroda od 20. studenog 1989.
godine, koja je stupila na snagu 2. rujna 1990. godine, a Ujedinjena Kraljevina ju je
potvrdila 16. prosinca 1991. godine. Tim je člankom, u kontekstu prava djeteta na
obrazovanje, propisano kako slijedi:
"2. Države stranke poduzet će potrebne mjere kako bi osigurale da se školska stega
provodi na način kojim se potvrđuje djetetovo ljudsko dostojanstvo i koji je u skladu s
ovom Konvencijom."
Kao drugo, u Ujedinjenoj Kraljevini neovisne škole supostoje sa sustavom javnog
obrazovanja. Temeljno pravo svakoga na obrazovanje je pravo jednako zajamčeno
učenicima u državnim i neovisnim školama, i između njih se ne pravi nikakva razlika
(vidi, mutatis mutandis, naprijed citirani predmet Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen,
presuda, Serija A br. 23, str. 24, stavak 50.).
Kao treće, Sud se slaže s podnositeljem zahtjeva da se država ne može riješiti
odgovornosti tako što će svoje obveze prenijeti na privatna tijela ili pojedince (vidi,
mutatis mutandis, predmet Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. studenog
1983. godine, Serija A br. 70, str. 14.-15., stavci 28.-30.).
28. Prema tome, u ovome predmetu, koji se odnosi na osobito područje školske
stege, postupanje prema učeniku kojemu se prigovara, iako je to bio čin ravnatelja
neovisne škole, kao takvo jednako može povući za sobom odgovornost Ujedinjene
Kraljevine na temelju Konvencije, ako se dokaže da je nespojivo sa člankom 3., ili sa
člankom 8., ili sa oba ta članka."
104. Sud smatra da se ovo isto primjenjuje u odnosu na pitanja školske
stege u odnosima između učenika.
105. Glede članka 8. Konvencije, Sud ponavlja da nema sumnje da se
događaji povodom kojih je ovaj zahtjev podnesen odnose na područje
privatnog života u smislu članka 8. Konvencije. Naime, tjelesna i moralna
cjelovitost pojedinca obuhvaćena je pojmom privatnog života. Pojam
privatnog života širi se i na područje odnosa između pojedinaca. Nadalje,
čini se da u načelu ne postoji razlog zbog kojega bi se pojam "privatnog
života" trebao razumjeti na način da isključuje napade na tjelesnu cjelovitost
osobe (vidi X i Y protiv Nizozemske, od 26. ožujka 1985. godine, stavak 23.,
Serija A br. 91).
106. Sud ponavlja da iako je osnovni cilj članka 8. zaštititi pojedinca od
proizvoljnog miješanja javnih vlasti, njime država nije tek natjerana na
suzdržavanje od takvog miješanja: uz ovu negativnu preuzetu obvezu mogu
postojati i pozitivne obveze koje su sadržane u djelotvornom poštovanju
PRESUDA ĐURĐEVIĆ protiv HRVATSKE 26
privatnog ili obiteljskog života. Ove obveze mogu značiti donošenje mjera
namijenjenih osiguranju poštovanja privatnog života čak i u području
odnosa između samih pojedinaca (vidi predmete X i Y protiv Nizozemske, od
26. ožujka 1985. godine, stavak 23., Serija A br. 91; Botta protiv Italije, od
24. veljače 1998. godine, stavak 33., Reports of Judgments and Decisions
1998- I i naprijed citirani predmet Mikulić, stavak 57. i Sandra Janković
protiv Hrvatske, br. 38478/05, stavak 44. ECHR 2009-... (izvadci)).
107. Glede poštivanja privatnoga života, Sud je u raznim kontekstima
već presudio da pojam privatnog života uključuje tjelesnu i psihičku
cjelovitost osobe. Prema članku 8. država ima dužnost zaštititi tjelesnu i
moralnu cjelovitost pojedinca od drugih osoba. U tu svrhu država treba u
praksi održavati i primjenjivati odgovarajući pravni okvir koji pruža zaštitu
od čina nasilja od strane privatnih osoba (vidi X i Y, prethodno citirani,
stavci 22. i 23.; Costello-Roberts protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 25.
ožujka 1993. godine, stavak 36., Serija A br. 247-C; D.P. i J.C. protiv
Ujedinjenog Kraljevstva, br. 38719/97, stavak 118., od 10. listopada 2002.
godine; M.C. protiv Bugarske, br. 39272/98, stavci 150. i 152., ECHR 2003-
XII; Bevacqua i S. protiv Bugarske, br. 71127/01, stavak 65., od 12. lipnja
2008. godine; i Sandra Janković, naprijed citirano, stavak 45.).
(b) Primjena ovih načela na ovaj predmet
108. Sud će stoga ispitati je li Hrvatska, postupajući u predmetu
podnositelja zahtjeva, povrijedila svoje pozitivne obveze iz članaka 3. i 8.
Konvencije.
109. Sud smatra da se može smatrati kako treći podnositelj zahtjeva, kao
maloljetnik star petnaest godina u vrijeme kad su se zbili događaji o kojima
je riječ, spada u skupnu "ranjivih pojedinaca" koji imaju pravo na zaštitu
države (vidi naprijed citirani predmet A. protiv Ujedinjenog Kraljevstva,
stavak 22.).
110. Sud bilježi da podnositelji zahtjeva tvrde da su trećeg podnositelja
zahtjeva često zlostavljali drugi učenici u školi koju je pohađao. Oni
potkrepljuju svoje tvrdnje medicinskim izvješćima od 27. listopada 2008.
godine, 26. ožujka i 15. prosinca 2009. godine i 8. veljače i 17. ožujka 2010.
godine, kojima dokumentiraju prigovore trećeg podnositelja zahtjeva o tome
da su ga tukli, o bolovima u trbuhu i leđima, o glavoboljama i trajnom
oštećenju oka.
111. Sud prihvaća da su povrede kao što je trajno oštećenje oka
uzrokovano udarcima u glavu ozbiljne naravi i da mogu tražiti primjenu i
članaka 3. i 8. Konvencije.
112. Međutim, Sud također primjećuje da podnositelji zahtjeva u svojim
podnescima nacionalnim vlastima, kao i svojim podnescima Sudu,
prigovaraju zlostavljanju trećeg podnositelja zahtjeva u školi samo u
neodređenom i općem smislu. Nisu nikada naznačili točne datume ili
PRESUDA ĐURĐEVIĆ protiv HRVATSKE 27
okolnosti ili bilo koje druge detalje koji bi se konkretno odnosili na izgrede
navodnog zlostavljanja.
113. Školske su vlasti ispitale navode koji se tiču izgreda od 21.
listopada 2008. godine i utvrdile da se radilo o nezgodi: učenik L.R. je
okrenuo svoju glavu unatrag i slučajno udario u nos trećeg podnositelja
zahtjeva, koji je stajao iza njega. Međutim, da bi to pokrenulo pozitivne
obveze države temeljem članaka 3. i 8. Konvencije, državne bi vlasti morale
biti svjesne rizika od nasilja. Jasno je da to nije tako ako se radi o slučajnim
povredama.
114. Glede povreda opisanih u medicinskoj dokumentaciji, Sud
primjećuje da se u medicinskom izvješću od 27. listopada 2008. godine
spominje samo povreda nosa trećeg podnositelja zahtjeva i da se govori
samo o izgredu od 21. listopada 2008. godine kad ga je slučajno udario
jedan drugi učenik. U medicinskom izvješću od 26. ožujka 2009. godine ne
govori se o nikakvim vidljivim povredama, a ultrazvučnim pregledom nisu
otkrivene nikakve povrede. U medicinskom izvješću od 15. prosinca 2009.
godine navodi se da je treći podnositelj zahtjeva u nekoliko navrata pretrpio
udarce u glavu, u školi i izvan škole. Ali nisu pronađene nikakve povrede.
115. S druge strane, trajno oštećenje oka je ozbiljna povreda koja je
jasno ustanovljena. Međutim, Sud također primjećuje da je treći podnositelj
zahtjeva naveo da su ga nepoznati napadači udarili željeznom šipkom izvan
škole. U medicinskoj dokumentaciji od 8. veljače i 17. ožujka 2010. godine
nije naznačen uzrok oštećenja oka trećeg podnositelja zahtjeva ili je li ono
povezano s nekim konkretnim izgredom nasilja u školi. Podnositelji
zahtjeva se nisu pozvali niti na neki konkretni izgred nasilja u školi koji bi
mogao biti uzrokom te povrede.
116. Osim izgreda od 21. listopada 2008. godine nema nikakvih drugih
konkretnih detalja o navodnim izgredima nasilja protiv trećeg podnositelja
zahtjeva. Iako se spominju napadi od strane drugih učenika zbog njegovog
romskog podrijetla, podnositelji zahtjeva nisu nikada konkretno naveli
prirodu tih napada ili njihovo podrijetlo. Može se sa sigurnošću pretpostaviti
da bi treći podnositelj zahtjeva znao imena učenika koji su ga navodno
napadali jer su to bili učenici iz njegovog razreda ili su barem išli u istu
školu.
117. Nadalje, i ravnatelj škole i pedagog su objasnili u svojim
izvješćima da su u slučaju navoda o verbalnim napadima dotični učenici
upozoreni i da su školske vlasti razgovarale o tom pitanju s roditeljima na
roditeljskim sastancima. U nedostatku konkretnijih navoda koji se tiču
izgreda verbalnog nasilja Sud ne može smatrati da je država odgovorna za
nepostojanje odgovarajućeg odgovora.
118. Iako smo svjesni ozbiljnosti nasilja među učenicima, u okolnostima
ovoga predmeta Sud ne može vidjeti kako bi navodi podnositelja zahtjeva
mogli pokrenuti pozitivne obveze države temeljem članaka 3. i 8.
Konvencije i tražiti da mjerodavne vlasti poduzmu konkretne korake. Da bi
PRESUDA ĐURĐEVIĆ protiv HRVATSKE 28
se pokrenula takva obveza, navodi o nasilju moraju biti konkretni i detaljniji
što se tiče mjesta, vremena i naravi čina kojima se prigovara.
119. Slijedi da je ovaj dio zahtjeva očigledno neosnovan i da ga treba
odbiti na temelju članka 35. stavaka 3. (a) i 4. Konvencije.
IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE
120. Članak 41. Konvencije propisuje kako slijedi:
"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a
unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu
odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."
A. Šteta
121. U odnosu na nematerijalnu štetu, prvi podnositelj zahtjeva
potražuje 5.000 eura (EUR), druga podnositeljica zahtjeva 20.000 EUR, a
treći podnositelj zahtjeva 30.000 EUR.
122. Vlada smatra da su potraživani iznosi prekomjerni i
nepotkrijepljeni dokazima.
123. Sud odbija svaki zahtjev za naknadu nematerijalne štete u odnosu
na prvog podnositelja zahtjeva, budući da je zahtjev u odnosu na njega
proglašen nedopuštenim.
124. Glede druge podnositeljice zahtjeva i trećeg podnositelja zahtjeva,
Sud je utvrdio povredu postupovnog vida članka 3., u vezi s navodnim
policijskom nasiljem dana 16. lipnja 2009. godine. Sud prihvaća da su zbog
nepostojanja odgovarajuće istrage o navodima o policijskoj brutalnosti
druga podnositeljica zahtjeva i treći podnositelj zahtjeva pretrpjeli
nematerijalnu štetu. Sud, odlučujući na pravičnoj osnovi, drugoj
podnositeljici zahtjeva i trećem podnositelju zahtjeva zajedno dosuđuje
iznos od 6.000 EUR na ime nematerijalne štete, uz sav porez koji bi mogao
biti zaračunat.
B. Troškovi i izdaci
125. Podnositelji zahtjeva potražuju i 2.240 EUR na ime troškova i
izdataka nastalih pred Sudom.
126. Vlada smatra da je taj iznos prekomjeran.
127. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na
naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno
i neophodno pretrpio i da je njihova visina bila razumna.U ovome predmetu,
uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i naprijed navedene
kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 1.000 EUR za postupak
pred Sudom, uvećan za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati
podnositeljima zahtjeva na taj iznos.
PRESUDA ĐURĐEVIĆ protiv HRVATSKE 29
C. Zatezna kamata
128. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj
kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.
IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO
1. Utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na navodno zlostavljanje druge
podnositeljice zahtjeva i trećeg podnositelja zahtjeva od strane
policijskih službenika dana 16. lipnja 2009. godine, oko 22,30 sati
dopušten, a ostatak zahtjeva nedopušten;
3. Presuđuje da nije došlo do povrede materijalnog vida članka 3.
Konvencije, u odnosu na događaj od 16. lipnja 2009. godine, oko 22,30
sati;
4. Presuđuje da je došlo do povrede postupovnog vida članka 3.
Konvencije, u odnosu na nepostojanje odgovarajuće istrage o događaju
od 16. lipnja 2009. godine, oko 22,30 sati;
6. Presuđuje
(a) da tužena država treba drugoj podnositeljici zahtjeva i trećem
podnositelju zahtjeva zajedno isplatiti, u roku od tri mjeseca od dana kad
presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2.
Konvencije, slijedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske
kune prema tečaju važećem na dan namirenja:
(i) 6.000 EUR (šest tisuća eura), na ime nematerijalne štete,
uvećanih za sve poreze koji bi se drugoj podnositeljici zahtjeva i
trećem podnositelju zahtjeva mogli zaračunati;
(ii) 1.000 EUR (tisuću eura) na ime troškova i izdataka, uvećanih za
sve poreze koje bi se drugoj podnositeljici zahtjeva i trećem
podnositelju zahtjeva mogli zaračunati;
(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na
prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je
jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom
razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;
7. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravičnom
naknadom.
PRESUDA ĐURĐEVIĆ protiv HRVATSKE 30
Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana
19. srpnja 2011. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika
Suda.
Sřren Nielsen Anatolij Kovler
Tajnik Predsjednik
Post je objavljen 09.02.2024. u 13:04 sati.