– Udovica sam već treću godinu – počne ona polušaptom i nekako se trzajući. – Teško mi je bilo s mužem, bio je star i gadno me tuko. Ležo je bolestan, a ja ga gledam i mislim: a šta ako ozdravi i opet stane na noge, šta ću onda? I tad mi je baš došla ta misao...
– Čekaj malo – reče joj “starac” i primakne uho do njenih usana. Žena je i dalje tiho šaputala tako da se gotovo ništa nije moglo razumjeti. Uskoro je ušutjela.
– Treća godina? – priupita je “starac”.
– Treća godina. Isprva nisam na to mislila, ali sam odnedavno počela pobolijevat, tuga me pritisla.
– A jesi li izdaleka došla?
– Preko petsto vrsta ovdale.
– Jesi li kazala sve na ispovijedi?
– Jesam, dva puta.
– Jesu li te pripustili pričesti?
– Jesu. Bojim se; bojim se smrti.
– Ništa se ti ne boj, nikad se ne boj, i ne tuguj! Samo da ti kajanja ne ponestane – sve će ti Bog oprostiti. Nema toga grijeha, i ne može ga biti na cijelom svijetu, koji Bog ne bi oprostio onome tko se iskreno kaje. I ne može uopće čovjek počiniti tako velik grijeh koji bi iscrpao beskrajnu ljubav Božju. Zar može biti takav grijeh koji bi nadmašio ljubav Božju? Samo na kajanje misli, neprekidno, a strah odagnaj od sebe. Vjeruj da te Bog voli više nego što možeš i zamisliti, voli te i s tim tvojim grijehom i u tvom grijehu. Odavno je rečeno da se na nebu više raduju jednom pokajniku nego desetorici pravednika. Idi kući i ne boj se! Ne vrijeđaj se na ljude, ne ljuti se zbog uvreda. Pokojniku oprosti u srcu sve ono čime te uvrijedio, istinski se pomiri s njim. Ako se kaješ, onda i voliš. A ako budeš voljela, onda si već Božja... Ljubavlju se ispašta, sve spasava. Kad sam ti se već ja, čovjek isto tako grešan ko i ti, smilovao i požalio te, kako ne bi Bog! Ljubav je takvo neprocjenjivo blago da njome možeš otkupiti cijeli svijet, možeš iskupiti ne samo svoje nego i tuđe grijehe. Idi i ne boj se!
(Dostojevski, Braća Karamazovi)
Post je objavljen 03.02.2024. u 12:08 sati.