Znaš, nije mi uopće svejedno kako izgledam. Volim izgledati lijepo i udobno da mi bude. Lijepo i udobno. Onda sam si okej.
...
Zeleni, čudno zeleni skafander do pola bedara ona ima. Ništa manje čudnu frčkavu poludugu, polukratku kosu. Mala, mini šnalica više u svrhu estetike zabijena iznad lijeve polovice čela. Neka šarena majica. Ali onako ružno pastelno šarena izviruje ispod čudnozelenog do vrata ne zakopčanog skafandera.
Dolje, iz njega izviruju traperice. Presvijetle za crno pretamne da bi sive bile.
Zvršni dodir svega. Te neke retro mode na ženi u, rekla bih, svojim tridesetima, nove skečersice. Lijepe. Krem. Đon im je šarenkasto cvjetičast. Izgledaju skupo, moderno i primamljivo udobno.
Nakon prijemnog šaltera sjeda na stolicu u čekaonici. Razmjenjuje par riječi sa staricom na stolici do. U pratnji joj je. Iz šarenog ruksaka na cvjetićevadi mobitel sa zelenom maskicom.
Udobno se osjeća, vidim.
Započinje skrolati.
...
Čiča ima oko sedamdeset. Mustang trapke, Tom Tailor kožnjak. Ne djeluje ništa hipi ili rokerski. Već voli kvalitetnu odjeću. Osamdesetih je vjerojatno jednom bar mjesečno pičio Do Trsta po jedan baremkomad odjeće. Možda i nije.
Ako nije onda je zasigurno nosio ona kvalitetna Kamesnko ili Varteks odijela.
Ispod jakne diskretno tamnplava pamučna majica. Cipele kožne, klasične, na vezice, mrvu iznad gležnjeva.
Casual za noniće u punom smislu.
Sjedi miran. Ukrštenih prstiju, laktovi počivaju na bedrima.
Čeka.
...
Eto. Ovako nešto nastane u desetak minuta kad u čekaonici ne skrolaš po mobitelu.
Kad si jedan od onih iz anegdote U busu nas desetak. I svi normalno gledamo u mobitel, samo jedan, neki luđak, čita knjigu.
Post je objavljen 01.02.2024. u 21:36 sati.