Marketing
Zlatni kauboji iz Bosne (dio prvi)
Prije kojih godinu i dva mjeseca vratio sam se u svijet badmintona. Dogodi se to uvijek tako da izvadiš svoje stare rekete iz ormara, odeš se s nekim malo dodavati preko mreže u lokalnu dvoranu i onda vidiš druge ljude kako igraju i osjetiš nekakvu vatru u želucu, nešto te tjera da im priđeš, gledaš malo kako igraju – uglavnom, ja sam to raspoznao kao jasan „poziv natrag kući“, na mjesto gdje pripadam.
Iz drugih, životnih, razloga preselio sam se u Zagreb koji je oduvijek bio mjesto na kojem se igrao kvalitetan badminton i, što je bitnije, igralo se PUNO badmintona. Mutno se toga sjećam, davno kad sam trenirao u klubu Kaj u Varaždinu, ali znam da su nas zagrebački klinci uvijek gazili. To je vrijeme uloženo u trening, to jest mogućnosti ulaganja više vremena u trening, bolji uvjeti i slično. Badminton nije ni dan-danas bogzna kako popularan u Hrvatskoj, ali svakako postoje žarišta. Kontaktirao sam lokalni klub te jedne sudbonosne nedjelje otišao na probni trening u BK Concordiju. Ostalo je, kak se to veli, povijest. Što se u tih godinu dana dogodilo? Dogodila su se čuda u mojoj glavi, ali ne samo u glavi! Iako uvijek malo jače konstitucije (i sa velikim, moglo bi se reći apetitom „renesansnog“ čovjeka za hranu i tekućine), izgubio sam barem 10 kg, fizički sam spremniji i uglavnom imam taj neki osjećaj nezaustavljivosti – izleti u „zonu“ zasigurno su doprinijeli tome. Ukratko, badminton je čudotvoran za moj um-tijelo sustav.
Napominjem da su sve fotografije korištene u ovom blog zapisu moje ili od prijatelja koji su dali dopuštenje da se koriste
Datum je 19. siječnja i vozimo se iz Zagreba prema Sarajevu. Cilj nam je Sarajevo Open 2024. – turnir koji je četvrto kolo ove sezone ADA (Alps – Danube – Adria) lige. Od svih dana, baš je na taj dan odlučeno da će padati snijeg, u biti bila je to pomalo snježna mećava. Pripremljeni smo pa je sve pod kontrolom. Iako bi svi uvijek htjeli „bijeli Božić“, obično dobimo pokrivač kasnije, kad nam više ta atmosfera nije toliko u pravi čas. Do hotela gdje smo smješteni ima otprilike 5 sati vožnje, a ja sjedim za volanom. Do prije ovog trenutka nisam nikad bio u Bosni, barem ne u srcu Bosne. Kao planinari, pikiramo tu brdovitu zemlju već duže vrijeme, ali ili nema vremena ili ne paše u financijsku konstrukciju pa se odlučujemo za bliže lokacije. Kako polako napuštamo Hrvatsku, uvjeti na cesti su sve bolji. Dolazimo na granični prijelaz Stara Gradiška gdje doživljavam prvu dozu stresa jer mi je napukla osobna iskaznica, a gospodin (mlađi, visoki, obrijani i vojnički tip) na bosanskoj strani za to nije baš imao puno razumijevanja pa smo morali početi koristiti „šarm“ i nagovaranje da nas pusti preko. A sam Bog zna da naš šarm ima granice i da ide nekako ovako:
„Mi smo sportaši. Idemo u Sarajevo na turnir iz badmintona i vraćamo se u nedjelju.“
Upalilo je jedva i vozimo se dalje prema Sarajevu. Priznajem, raspoloženje mi je brutalno palo nakon ovog događaja jer si inače ne dopuštam ovakve stvari i volim imati sve pod kontrolom i po „pravilima službe“. Zato sam valjda i odmah po povratku iz Bosne išao na policijsku stanicu Črnomerec i predao zahtjev za novu osobnu. Vozimo se malo po autocesti pa onda malo po lokalnim cestama. Dosta toga je u posljednje vrijeme izgrađeno, kaže mi suvozač i moj partner u muškim parovima, Ivan Vinceljek, pobratim mio. Uvjeti su dobri, mećava ovdje tek dolazi, ali sve je nekako oblačno i tmurno. Planine izgledaju stvarno odlično i trebalo bi doći ovdje planinariti. Ostalo? Ima dosta napuštenih ugostiteljskih objekata, ali i stambenih. Minareti strše u nebo kao rakete Elona Muska i njegovog SpaceX-a, ali imaju sasvim različitu funkciju. Uglavnom, iako bi mi netko mogao prigovoriti da sam samo neuk, meni je ta cijela kultura jedna velika nepoznanica. „Industrijski“ tornjevi Zenice pošteno zagađuju zrak, a nosom to možete i osjetiti. Vidim na licu svoje djevojke Ane, koja je rodom iz Travnika, već neke znakove nevjerice, to jest prihvaćanja da je situacija stvarno takva kako se i priča – Bosna je iza Hrvatske, ne usudim se reći koliko godina, ali osjeća se i naočigled je. Hrvati bježe iz Hrvatske, a onda mogu samo zamisliti koliko Bosanci žele pobjeći iz Bosne.
Pogled iz našeg apartmana na petom katu
U Sarajevo dolazimo već skoro po mraku. Smješteni smo u hotelu Green Nature (ogromna dva apartmana od 85 kvadrata koji su bili opremljeni sa svim što nam je bilo potrebno!) koji je na Ilidži i zapravo jedva pet minuta vožnje do Hotel Hillsa (Butmirska cesta 18) u kojem se održava turnir. Sretnici koji su ulovili svoje mjesto u Hillsu mogli su imati sve u svezi turnira, ali i aktivnosti proceduralne (praznične) svakodnevice na jednom mjestu. Dvorane su u sklopu hotela, restoran je u sklopu hotela, bazeni, spa i wellness, smještaj… No, ni mi nismo bili daleko i mogli smo teoretski i pješke do mjesta održavanja turnira. Snijeg je padao te noći pred turnir. Ostatak ekipe, moji dragi Varaždinci od kojih su točno 75% bili Snjeguljice (varaždinska underground badminton skupina koja bi jednog dana mogla postati i klub, tko to zna?), došli su malo nakon nas te smo se smjestili i popili koje pivo u našem apartmanu. Ranije spomenuti snijeg nije nas spriječio da odemo na feštu „zagrijavanja“ koja se održava pred sam turnir. Neću zvučati kao dinosaur, ali to je jedna jako loša ideja – izlagati se takvim mogućnostima pred sam nastup na turniru na kojem treba biti fizički i psihički spreman igrati manje-više cijeli dan badminton? Neki su to naučili na teži način, ali o tim epizodama nećemo ovdje. Sve im je oprošteno, barem s moje strane!
Sarajevsko pivo natočeno u čašu od Zaječarskog - nekako tako je i na kraju ta večer izgledala
Svako jutro pred sam turnir osjećam neku nelagodu u želucu. Tako je bilo i sa ispitima na faksu – na koliko ih god ideš, bilo ispita, bilo turnira, uvijek ti je malo čudno u želucu. Miješani parovi (žensko-muški, tzv. mix) C jakosne skupine počinju na ADI u 8:00 ujutro i to je mnogima prerano, pogotovo ako su prošlu noć pili rakiju. Čistim auto, ulazimo u auto, parkiramo se na još zaleđeni parking od Hillsa i ulazimo u kompleks. Sa osvjetljenjem po dvoranama manje-više svugdje imamo probleme jer pikaju u oči kao laseri od nevaljale djece. Svlačionice i tuševi su pristojni. Dvorane su dvije, jedna pored druge, igraju se sve discipline i sve jakosne skupine u te dvije dvorane – odokativno bih rekao da ima mjesta.
BK Sarajevo je naš domaćin na ovom izdanju ADA lige
Veselim se igranju sa svojom partnerkom iz Srbije, Bojanom, koju sam zapazio na prvom ovosezonskom izdanju ADA lige u Zagrebu, u rujnu prošle godine. To je bilo neko prepoznavanje po dropovima. Skupinu prolazimo unatoč tome što imamo relativno teške protivnike i krećemo dalje jako, ali nas u samom četvrtfinalu (pred medalju) zaustavljaju prijatelj Smolki i kolegica iz kluba, Ana, s kojom sam igrao u Opatiji na prošlosezonskom izdanju ADA-e. Malo je to iznenađenje za mene, ali nema tu puno filozofije* - pobijedili smo se manje-više sami. Realno, sa punim samopouzdanjem to govorim, bolji smo. No, događa se.
Malo sumnji u samog sebe, malo pričanja s partnerkom, ali idemo dalje. Na redu su muški parovi te Vinceljek i ja krećemo kao i uvijek: prvi u skupini i dolazimo na druge iz jedne od ostalih skupina. Spomenuo bih tu bosanske Kineze iz osmine finala koji su tehnički dobri što je i očekivano od Azijata koji su statistički najbrojniji i najbolji u ovom sportu, ali nemaju onu „Barbari kucaju svom silom na vrata“ stranu pa ih Ivan i ja svladavamo. U četvrtini finala pomalo se mučimo sa Slovencima i sve je to blizu, ali nadjačavamo ih i dolazimo u polufinale. Nažalost, pala nam je koncentracija u polufinalu i radili smo mnogo grešaka te smo tako od Sarajlija, lokalnih dečki, ispali u polufinalu. Na ADI se ne igra za treće mjesto nego oni koji stignu do polufinala imaju minimalno broncu i dijele je. Ivan i ja smo na postolju i itekako smo zadovoljni s tim!
Sarajevska alkemija - kada bronca natopljena rakijom postane odjednom zlato!
Zadnja disciplina koja se igra na ADA turnirima je single. Oni koji igraju samo tu disciplinu ili dolaze na muške ili ženske parove pa onda single, njima je to još nekako podnošljivo, ali oni pojedinci koji iz nekog nerazumljivog razloga žele igrati sve tri discipline, single je trenutak kad će izgledati kao zombiji i kretati se puno sporije nego na početku dana, to jest turnira. Puno puta sam se pitao zašto si to radim, a svaki sljedeći put prijavim i single uz muške parove i mix. Single je u biti moja disciplina, volim single, ali muka je Isusova igrati sve tri discipline – koliko god trenirali i mislili da ste spremni. Odlučio sam da ću igrati sve tri discipline dokle ide, a i treba Concordiji predstavnik u singleu na ADI; trenutno sam jedini. Nisam očekivao puno, pogotovo zato jer sam prvi meč u skupini izgubio od momka iz Sarajeva – građenog da igra single: visokog, mršavog, žilavog, Axelsen tip. Igrali smo na tri seta, ali bio je bolji. No, kao što sam rekao svojoj Ani: „Neće me se tak lako riješiti“. Na kraju sam uz malo sreće i sposobnosti došao do finala gdje sam na kraju i pobijedio. Imam što za pokazati stričeku na granici! Vozimo zlato iz jakosne skupine C, muški single, natrag za Zagreb!
Napomena: ovaj blog zapis ima i drugi dio. Naime, admin i ja smo pokušavali shvatiti u čemu je problem i nismo našli rješenje - blog jednostavno nije htio objaviti zapis! Sad sam ga prepolovio u dva dijela i čini se da radi. Nastavak slijedi!
Post je objavljen 23.01.2024. u 19:31 sati.