Pravila su tu da se krše, rekli bi neki....
Dosta se raspravlja o tome zašto pišemo, vidim, kao i da je zamijećeno da ne pišem duže vrijeme. Nije zbog bloga, pisanje je ljubav, nekima samo "ubijanje" vremena. Dobro je dok smo tu. Kao pravom introvertu, pisanje mi služi za samoanalizu. I tu ne mislim na broj lajkova.
Baš nešto razmišljam o pravilima, gledajući sve te komentare, dikusije, općenito ponašanja okolo. Kada su pisana, obveza ih je poštivati. Pod pretpostavkom da svi ponekad pogriješimo. E, kada su ona tzv. nepisana, to je već malo teže. Pridržavanje, recimo, dobro poznatog bontona. Ok, ima fakat pretjeranih sitnica...
No, gdje je poštivanje one "zone komfora"? Lijepa riječ (bez onog nja nja ulizivanja), poštivanje drugačijeg, tolerancija.... Bojim se da se negdje malo zagubilo. Super su oni "mindreaderi" (iliti po slobodno "vidovnjaci"). Baš točno znaju kako funkcioniraš, uzimaju te "zdravo za gotovo". Onda se kao ponašaju po šabloni za tu "ladicu". Nekad prelazi granicu dobrog ukusa, pa je kasnije "joj, sorry, sorry...". Da ne znaš kojoj strani bude veća muka. Ljudi kao ne vole neke šablone, ali ipak se ponašaju šablonski. Da li si pripadnik one ili ove skupine. Većina ili manjina. Bitno je jer to određuje ponašanje društva prema tebi.
Misliti. Pretpostavke su inače majka svih... jel. Ali dobro je i znati misliti.
Istina. Autentičnost. Integritet. Vole se razbacivati svi sa tim riječima. Ako kazeš nešto na finjaka, riskiraš da si druga strana uzme preveliki prostor za sebe, ako si pak oštar, opet ne valja.... Onda se bolje maknuti. A kad se makneš, onda si nedruštven. Jedna lijepa stvar uz puna usta istine... Kad dođu pred autoritete, onda je klimanje glavom i kuhanje kave, iza leđa o maloj plaći i nejednakim pravima.
Mi ljudi smo komplicirana bića. Tko će svima ugoditi?
Nije zapravo pitanje priče, nego slušanja. Da li smo spremni?