Najdepresivniji dan u godini još nije ni došao a kod mene je od početka godine svaki dan na repertoaru.
Tri mjeseca je prošlo od nezgode i još se uvijek svemu skupa ne vidi kraj.
I to nije dovoljno, nego su još i muža neku večer probudili jaki bolovi nisko u križima.
Liječnik je dijagnosticirao bubrežne kolike, iako se kamenci ne vide na ultrazvuku.
Kaže moguće je da je došlo do neke iritacije jer je Ištvan dva dana ranije opet divljao na bazenu nakom duge pauze. Otplivao je naime 160 staza po 25 metara a izmedju je odlazio u saunu. Pio je jako malo za toliki napor a i dobrano se pothladio toliko se močeći.
Ja se sve nadam da ima pravo i da ga onda mogu špotati jer ne sluša savjete o tome kako ne treba pretjerivati. Nešto teže trenutno bi me ubilo. Puno radije bi sama krepala nego sa se njemu ili bilo kome od mojih koji su još ostali nešto desi.
Sama sam trenutno do kraja tjedna na bolovanju i bojim se što će dalje biti.
Po jednoj strani ne mogu još zamisliti raditi 8 sati n
s ovakvom nogom koja steže na sve strane po cijeli dan. Dok nosim kompresijsku čarapu još nekako i ide. Osim toga preko dana se uvijek nadje nekakvog posla koji skrene pažnju s noge. No navečer kad skinem čarapu kreće mišung napetosti, čudnog osjećaja umrtvljenosti i povremenih laganih bolova. I to me izludjuje. Zamislite da vas netko drži cijeli vrijeme iznad koljena. Na trenutak jače, na trenutak slabije ali konstantno. Teško je to jednostavno zaboraviti i koncentrirati se na nešto drugo.
Po drugoj strani nisam ja tip za biti doma.
Nikada nisam bila na bolovanju duže od tri tjedna a sada ne radim već tri mjeseca. Pitam se kako ću uopće nakon toliko vremena moći početi.
Najgore od svega je ponašanje zdravstvenog koje me dodatno izludjuje vječitim pritiskom.
Kućni liječnik na njihove dopise odmahuje rukom, kaže sve mu je to poznato, "krankenkasse" uvijek radi pritisak, posebno kod onih koji dobro zaradjuju pa ih puno koštaju dok su na bolovanju. Kaže uz moju dijagnozu ne moram se bojati komisije, ne mogu me samo tako proglasiti zdravom kad to još nisam.
No mene sve to skupa svejedno ždere jer ovdje ta glupa komisija uopće ne dolazi u dodir sa pacijentom nego odlučuje na osnovu medicinske dokumentacije. Na daljinu, bez da te uopće pregleda?! A u mojem otpusnom pismu piše kako ću 6 tjedana nakon operacije moći voziti bicikl i plivati a meni je za to trebalo 3 mjeseca. Kakve sam sreće ti će debili zaključiti da već mogu trčati
maraton.
Kad pitam liječnike zašto pišu nerealna očekivanja u otpusno pismo, kažu mi da nekakve standarde moraju upisati i da svi znaju da to nije realno i da obično traje duže. Pa zašto onda pišu tako nešto?! Da pacijente ubiju u pojam jer ne napreduju po planu? Da bi pacijentu na pregledu mogli srati kako je nestrpljiv i da naravno da napisano nije realno?!
Osim toga, u tim komisijama obično ne sjede sposobni liječnici jer da su sposobni negdje bi nekoga operirali umjesto da vrte dopise lijevo desno, uhljebljeni u MD iliti "medizinische Dienst"-u, bez minute rada u praksi. Kako netko takav može donijeti odluku o tome da li si ti zdrav ili bolestan ako te ni ne vidi a pred njim stoji dopis u kojem piše da nakon 6 tjedana možeš voziti bicikl, iako svi (osim komisije) naravno znaju da je to nerealno?!
A da je nerealno vidi se i na drugim primjerima. Dvoje ljudi s kojima sam i nakon otpusta iz bolnice u kontaktu takodjer nisu ni blizu stanja u kojem bi prema prognozama morali biti.
Pa nabijem ja sve te doktore na njihove preporuke i predvidjanja!
Ovo je sve skupa još jedan dokaz onoga što cijeli život tvrdim a to je da famozna POZITIVA izaziva više depresije od bilo koje negativnosti.
Puno je bolje kad ti kaži otvoreno: U kurci si ti i tvoja noga (glava, bubreg...) i trebat će mjeseci ako ne i godine da se vratiš na normalu, ako uopće!
Zvuči na prvi pogled gadno i uznemirujuće.
Ali u tom slučaju krećeš od najgoreg.
Teško si pokretan, boli te, rane su ti otvorene.
Od takvog st(r)anja može ići samo na bolje.
I onda se veseliš svakom uspjehu.
Kad ti pak kažu da ćeš za tri tjedna koljeno savijati za 90 stupnjeva a sa 6 voziti bicikl okolo, a ti ni nakon tri mjeseca nisi u takvom stanju, nema baš više mjesta za pozitivno razmišljanje. Jednostavno si u kurcu i ne možeš više čuti vječitu mantru: Strpljenje, fali ti strpljenje!
Ne fali meni strpljenje nego ti svjesno pišeš nerealne pizdarije zbog kojih pacijenti padaju u depresiju.
E sad.
Konačno sam počela plivati.
Prvi put tek malo razgibavanja u malom bazenu i pokušaj plivanja tek toliko da vidim da li ću se utopiti.
Nisam.
Ohrabrena činjenicom da mogu, druga dva puta otplivala sam po kilometar.
Jučer sam povećala na 1200m.
Kraul, prsno kao prije više ne ide.
Vremenom sam tu negdje kao i prije svega ovog sranja koje me zapalo.
Čini mi se da sam trenutno brža u vodi nego na suhom.
Danas ću pokušati doći na 1500m.
Namjera mi je razbiti sva moguća "zaljepljenja", koja bi doktori najradje operirali jer tako na meni najviše zarade uz najmanje rada.
Jebe se njima za dužinu mog oporavka ni kako će mi stvarno biti.
Još jedna operacija, moš mislit.
7 šavova i 4 rane od "fiksatora" dovoljne su mi za cijeli život, kao i 28 dana bolnice.
Nadam se da me više neće vidjeti.
A ni ja njih.
Post je objavljen 11.01.2024. u 09:07 sati.