Pregled posta

O, B(l)ože, čuvaj ti naše golubove i sirotinju...

Ja imam naviku svaki dan zatrpati se poslom. Planiranjem poslova, točnije. Stavim pred sebe hrpu planova, svjesna da većinu toga neću uspjeti napraviti, ali svjesna mogućnosti da bi se lako moglo dogoditi da i ništa ne napravim, na kraju dana sam uvijek zadovoljna učinjenim, ma koliko to malo bilo.
Tako je bilo i za Božić. Puno toga je otpalo, ali i učinjenim sam bila zadovoljna. Otpala je sarma, ali uspjela sam zavjese na prozorima zamijeniti onim šljaštećim, blagdanskim. Otpali su paprenjaci, linzeri i zvjezdice s cimetom... ali sam ispekla hrpu medenjaka, ukrasila ih i ispoklanjala, što je i bio plan pod rednim brojem jedan na listi mojih Božićnih planova. Ne dramim skoro nikada oko onoga neučinjenog, samo pomičem za dan, dva, tjedan... Dobro je, kad god da uspijem.

Zašto sam radila govedinu Wellington već sam vam pojasnila, ali nisam rekla da sam je radila prvi put, a moguće i posljednji :)) Govedina baš i nije jeftina, pa kad se zbroje i svi drugi potrebni sastojci, ode cijena u neebooo... Obzirom da sam je radila prvi put, očekivala sam i poneki problem, ali nekakvim čudom sav moj posao je jako glatko tekao, kao da sve to odrađujem po tisućiti puta a ne prvi. Pa kad svemu tome pribrojim i hrpu lijepih poklona koje sam tih dana dobila, više nego prije, sve mi je nekako bilo potaman, i osjećala sam se baš... bogato k'o jelka iz Rockefeller Centra :O

Enivej, Božić je prošao i približava se Nova godina. Ja baš nikada nisam bila nešto od takvih proslava, no i u našoj kući su se oduvijek vršile velike pripreme za doček i ne mogu reći da me nije zabavljao sav taj šušur, užurbanost i mirisi koji su svemu prethodili... moram priznati - puno više od glavnog zbivanja :O.
Obzirom da su moji roditelji bili vjernici, i svojevremeno, kad sam naučila nešto o povijesti slavljenja novih godina, pitala sam ih kako to da slave nešto što je ostavština poganskih vjerovanja, pa su me poklopili rekavši da se ne radi samo o tome, nego da su to i katolički blagdani. Evo, danas je recimo blagdan Svete Obitelji, a sutra je blagdan Svete. Marije Bogorodice... i uostalom, da božićno vrijeme još uvijek traje tako da se to mora proslaviti. E sad vam je jasno zašto je valjda i sestra rekla da Božić mora mirisati na Božić :D

Za mirise Nove godine nisam se ovaj put konzultirala sa sestrom jer sam se sjetila mame i vidjela je u nekom prošlom vremenu kako, sva zajapurena, istovremeno dovršava nekoliko poslova... ščepala me nostalgija, pa sam se i sama odlučila malo ubiti od posla.
I tako nemam nekog pametnijeg :O
Malo sam se jedino klackala oko vremena... hoće li to biti ranije ili docnije... Obzirom da danas moram oprati kosu (jer ako ćemo po onim nekim omiljenim praznovjerjima, onda nikako ne smijem u iduću godinu ući prljava... majkomilamoglabihtakvaostati), a to će mi oduzeti puno vremena i garanciju da bih mogla još nešto napraviti, tako da sam se od posla odlučila ubiti još jučer.
Sarmetinu (velike su k'o muški opanci, pa zato...) koju sam, je li, također za Božić otepla, i sada bih možda, no ovaj put sam već ranije sve za nju pripremila, tako da uzmaka nije bilo. I eno je... pun lonac masne, onakve kakve je i moja mama radila :)).
E, a uz sarmu sam isplanirala i mesnu štrucu s jajima. Ne znam... ja sam nju uvijek voljela. Zadnji put sam je radila prije dvije godine, i sad mi je ponovno pala na pamet, ali također u lisnatom tijestu.
Wellington za siromašne, tepala sam joj dok sam ju radila :)
Međutoa... kako to često biva - ono što je trebalo biti jednostavno i rutinski, na kraju nije tako ispalo.
Duboko sam uzdahnula, uvjerena da je krivo moje tepanje.
Kao da je (sa) siromasima ikada (bilo) lagano... ehhh... :I











Tijesto se presušilo i odvojilo od štruce, a i jedan veći komad s druge strane se još u pećnici odlomio i plivao u masnoći.
Naravno, ja bih sve to vrlo lako mogla sagledati i iz drugog kuta, i vjerojatno i hoću... ali...









No dobro, sad još idem ispeći paprenjake. Orasi su već pripremljeni tako da ni njih ne mogu više otepsti :O... a i vrijeme je za njih nakon medenjaka (obožavam ih... i jedne i druge), pitanje je samo koliko ću papra dodati :O
Sinoć, kad je bio potres u BiH, sestra me nazvala da pita jesam li osjetila. Ona vam uvijek te potrese sve (pred)osjeti, i kad ih ima i kad nema... pa i one na drugom kraju svijeta... a ja ovaj put nisam, no taman sam dodavala još malo papra u štrucu, pa smo se u nastavku razgovora obje složile kako papra nikad dosta :O
E tako će nekako vjerojatno biti i s ovim paprenjacima :))

Alzo, novih slika (još) nemam ali imam ovu staru koju ću staviti kako bi se Ipsilonka mogla dobro osjećati... :O





I tako... idemo dalje u radne pobjede, tj. peći paprenjake... a do Sv. tri kralja budu valjda i linzeri i zvjezdice :)

Vama sve najbolje želim u Novoj godini. Mogla bih ja sad odmah reći - i u svim predstojećim, ali dobro je imati prilike čestitati ih i kako budu nadolazile :)






'Along the way I find myself
To be confined within me
No place for any other's mind to interfere,
To grasp the meaning of it all
To overcome my limits
And dance away from any void and empty tones,
Just tell me why
Just tell me how
I can survive this time
Believe yourself and look away
From all that's right within you
Leave all your worries at the door and drift away,
I've tried to peer into the core
But could not storm the sorrow
My hollow heart has bled me dry, left me to stray
Another time without a trace,
Condemn me now
Send me to hell
For I'm already failing
Intertwine the lines
That swim beneath the dark
Realize the pain we live in
Demonize the need we reel in, no
In my memories I'll dig deep enough to know
Centuries of dreams unending
Another me that yielded tears when someone had betrayed
No time to ever go to waste
It's not that complicated
You're free to live your life at ease
No more restrain
No heed for shadows on your way
That try to steal your laughter
Your light will drive them all away
Be confident
Will I refrain?
Can I repent?
Will you be there?
Erase the page
For I'm alone and ailing
Intertwine the lines
That swim beneath the dark
Realize the pain we live in
Demonize the need we reel in, no
In my memories I'll dig deep enough to know
Centuries of dreams unending
Another me that yielded tears when someone had betrayed
So, this is my life
And it can't break me down
Go, I will decide
Who can come in and heal my disease
Burn it in flames
Kill it and maim
Why can't you see that you need to be freed?
Intertwine the lines beneath the dark
Every bit of pain we're feeling
Every other solemn life, no
In the memories you will find somehow
There used to be a dream unending
No more need to be alone
Intertwine the lines
That swim beneath the dark
Realize the pain we live in
Demonize the need we reel in, no
In my memories I'll dig deep enough to know
Centuries of dreams unending
Another me that yielded tears when someone had betrayed...'





Post je objavljen 31.12.2023. u 12:00 sati.