Sjedim u foajeu hotela...nebitnog.
Premotavam vrijeme i sjetim se da sam vam
ono jednom davno natuknula da kad nekog otkantam, postane komad
namještaja.
Kredenac , ormar, komoda, podna lampa bez sijalice.... sasvim svejedno.
Nema više hoch glanz sjaja.
Za kaznu...
Jedno vrijeme kao vintaž namještaj sa dašakom prošlih vremena stoje,
na suncu,kiši, izloženi munjama , gromovima, gromovima.
Kad postanu nagriženi zubom vremena sve preselim u jedan moždani fiok,
..i hermetički zatvorim.
.......kako bi nedostatak kisika ubio priču.
Moraju biti eliminirani bez skrupula.
Upravo sam mozdani proces dovršila i taman u pravo vrijeme poziv za pokret
sa recepcijskog pulta.
Nastavljam uživati, raditi odbacujući upravo prozivljeni moment.
Sve je istina,
nije izmišljotina kakve se ponekad dohvatim.
Nisam zločesta.
PS:
Napredak od ljudske kože pravi lisnice....načrčkao netko pametan.
Kakvi ste vi? Da čujem.
Post je objavljen 11.01.2024. u 17:53 sati.