Moje kćeri i ja već nekako imamo tradiciju ići na Advent u Zagrebu.
Sve te blješteće i svjetlucave instalacije bude u meni neku iskričavu bezbrižnost i dječju zaigranost.
Ove godine odlučila sam povesti i najbolju prijateljicu od mlađe kćeri. Ima samo 16 i prije dva mjeseca joj je umrla mama.
Naglo, neočekivano. Nema dana da ne razmišljam o tome.
Znam da ne mogu pomoći puno, no jedan izletnički lijepi dan, možda će na tren odvratiti misli i srce od pucanja.
Nekad je bitan i trenutak.
Idemo vlakom. Ona nikada nije putovala vlakom.
Zagrebački Advent, kao i svake godine, samo ovaj put bez mog omiljenog mjesta. Gornji grad uvijek tako čaroban, romantičan i lijep ove godine nije točka gdje se išta događa.
Obnova je u tijeku. Proljeće u zraku, gužva...
Ovo nikako nije post o Adventu.
Nakon šetnje Zagrebom, poneke kave i sličnih uobičajenih stvari, krenule smo polako na željeznički kolodvor. Vlak u 19.33.
Njime sam išla nebrojeno puta i zaista je uvijek išao na vrijeme. Vlak je krcat ljudima. Neki i stoje. Tako prepun vlak rijetko se može vidjeti.
Mladi i stari, djeca radosno nose svijetleće instalacije kući.
Nakon kratke vožnje vlak u Dugom Selu staje. Čekamo neko vrijeme. Ništa.
Nakon gotovo pola sata, kondukter prolazi vlakom i govori da ćemo stajati pola sata. Ljudi izlaze malo van na zrak, zapaliti cigaretu, protegnuti noge.
Nakon nekog vremena ljudi ponovo ulaze, nadajući se da će vlak krenuti. Djeca su pomalo nervozna, umorna , stariji ljudi također.
Vlak ne kreće ni nakon pola sata, a niti nakon sat vremena.
Svi se pogledavamo sa upitnicima na licima.
Ljudi krate vrijeme mobitelima, pričom, neki napadaju jadnog konduktera.
Čovjek nije ništa kriv. Radi svoj posao.
Nakon prvobitne ljutnje, nervoze i klasičnog proklinjanja hvatskih željeznica, vikanja jedne žene da trebamo pisati žalbu, situacija se pomalo smiruje.
Stranci počinju razgovarati jedni s drugima, djeca se počinju zajedno igrati. Sve je veći žamor, smijeh i cika djece .
Stajali smo dugo.Gotovo dva sata.
Ali kada sam pogledavala okolo, ljudi su se sve više smijali, sve više razgovarali, sve se više gledali pogledima razumijevanja i brižnosti. Nudili su hranu jedni drugima
Moderni Vlak u snijegu iznjedrio je dobro. Ljudsku brižnost, toplinu, razumijevanje, ljudskost.
Rijetko kada se to može naći kada si okružen strancima.
Potpuno nepoznatim ljudima koje je eto život sasvim slučajno spojio u nekom večernjem vlaku.
Nakon gotovo dva sata stajanja, čuje se fućkanje i vlak odjednom kreće.
Svi počinju pljeskati, mada već umorni i iscrpljeni. Uz horde iskrenog smijeha
Još uvijek postoji toplina, pogled oči u oči sa razumijevanjem, još uvijek postoje priče koje spajaju ljude, još uvijek je čovjek čovjeku potreban.
Još uvijek je smijeh lijek u kakvoj se god situaciji zatekli.
Želim Vam svima puno ovakvih priča u novoj ali i svakoj godini.
Puno ljudske dobrote, podrške, razumijevanja, blagosti i brižnosti.
Puno smijeha i gledanja oči u oči.
Post je objavljen 30.12.2023. u 16:31 sati.