Marketing
Kurbetina ili...?
Kraj je godine 2023-e..
Podvlače se crte, rade rezimei protekle godine, po mjesecima,
svi oni sretni i manje sretni trenutci, gubitci, dobitci...
Sve neke ozbiljne riječi, s težinom. Ekonomske riječi.
Kao da su trajne ili kao da predstavljaju trajnost.
Kao da gubitak nije ponekad dobitak i obrnuto.
Kao da je mojoj ciklami koja upravo cvate gomilom mirisnih cvjetića, dano zauvijek cvasti.
Kao da je moja ljetna ruža mogla znati da će biti sprešana.
Kao na vagu, stavljaš događaje na dobru i na lošu stranu, pa tako prosuđuješ koju za tebe ova godina na izmaku ima boju.
( o tome još moram razmisliti )
Neki će od nas proteklu godinu proglasiti monstrumom i vješticom.
Jedva čekati da ode kurbetina otkud je već došla.
Neki će unatoč svemu, blagoslivljati sve one njene lijepe trenutke.
Pamtiti ih kao zapisane na ceduljici i ubačene u veliku staklenku života.
Voljela bih opet moći poput male i mlade mene, ulaziti u Novu godinu sa ogromnom zahvalnošću za Staru.
Jer bez Stare nema Nove, da ga 'ebeš.
Moći ulaziti u Novu kao kroz zvjezdani portal,
kao da se radi o potpuno novom prostoru, potpuno novom vremenu,
o potpuno novoj, obnovljenoj ja.
Kao onaj naš dnevni boravak izdašno okićen šarenim ukrasnim trakama koje su se odljepljivale i padale nam po glavama,
gdje smo se posipavali još i konfetama.
Mala je ja tako, kupovala uvijek krajem godine novi prekrasan rokovnik,
koji je značio sasvim novi početak:
nove knjige koje će čitati, citate koje će ondje zapisivati, nove hobije, strasti, pjesme, filmove koje valja pogledati...
02.01. klizanje Šalata
03.01. Karate Kid Balkan kino
05.01. Mladost, bazen
07.01. Sljeme : Josipa, Gigi, Jero...
Nova je godina tako postajala ona čarobno bijela neispisana stranica koju ću ispuniti ..a tko drugi nego ja.
Ta bjelina, ta praznina.. uvijek je posebno praznički i svečano mirisala.
Izazivala na nove doživljaje, riječi, ljubavi.
Obećavajuće.
Kao recept za kolač koji je bio ukusan.
Kada odu neki posebno dragi ljudi zauvijek u drugu dimenziju.
Kada ih više ne možeš taknuti, omirisati, poljubiti u mekani obraz.
Odvesti u šetnju. Skuhati kavu. Krivo pogledati. Posvađati se do onako do sita i poslati u materinu.
Primiti za ruku. Urediti nokte. Provući prste kroz kosu. Opaliti čvrgu.
Tada valjda Božić prestane mirisati.
Tada niti ponoć 31.12. više nije zvjezdani portal kroz koji prolaziš i postaješ nova ti.
Tada je to samo jedan dan manje. Ili više. Manje-više.
Ravnodušje od kojeg se teško do nemoguće oporaviti.
Ma ne dolazi u obzir !
Meni ( još uvijek ) maše Djed Mraz iz lampicama ukrašenog auta.
Ima crvenu opravicu, bijele rukavice i utrkuje se sa mnom do doma.
Taj zvjezdani portal u novi i bolji svijet, moja je dužnost prenositi mojoj djeci.
I djeci moje djece.
Sve dok mu opet ne povjerujem.
Jer mene sjeta hvata kada se odljubljujem.
Jer mene više ne bi bilo da si to ikada dozvolim do kraja.
Kao i kada me se sili da odrastem.
Jednako kao i kada se zrelost zamijeni s ravnodušnošću.
Jer sam od onih koja će ko stara bakica biti strašno smiješno obučena.
Šareno i nimalo elegantno.
S velikim čudnovatim šeširom.
I kao takva vječno stršati, grmjeti,
I zahvaliti Staroj i slaviti Novu,
poput malog djeteta,
vječno rasplakana vatrometom.
Post je objavljen 29.12.2023. u 21:17 sati.