Lijepo je biti ko pjesma i stih prozor u život blag i tih. Gledam slike okrećem film, koliko trenutaka sitnica a čini svakog rumena lica uz osmijeh ptica. Dušu veseli a srce zatreperi. Slike pune priče, bez kojih ne bi imalo smisla biti živo biće. Toliko topline starih slika, mladih dana iscrta te puno toga i ponos što si dio tog svita malog a velikoga. Ljubav od početka a već puno toga koliko onih koji su ostavili trag, nekih više nema ali oni su urezani duboko u beskraju srca i ostala je uspomena. Koliko toga si prošao, koliko toga kroz druge dobio, koliko te život isklesao i pamti se puno sitnica jer ostaju srca, duša i puno raznih lica. Bilo je jednostavnije ali drugačije vrijeme. Život iskušenja ali i bitki put kroz more za naći prave struje za koje da se ljudi love. Nije uvijek u tom moru lako jer pomješa život karte samo tako. Ali sve se to vodi uz bonacu, buru i prema otvorenom moru ka slobodi. Zato, dok se vraćam u ta vremena, uzdahnem uz sjetu i puno onog što je ŽIVOT ko sjena u moru uspomena
i neka lijepa kao u priči dok listam lovim trenutke i srce lovi sve životne kutke. Svako malo pobjegnem u slike.. doživim te trenutke utisnute u godine mlade tj stare a vječne dane koje ostaju neispričane stranice... Osjećaj ga odaje.
Post je objavljen 21.12.2023. u 18:59 sati.