volim zimu. dani su kratki i hladni, ako nije oblačno i ne pada snig, za moj pojam, najljepša jutra i zalasci u ciloj godini. sunce je nisko i brzo ode sa horizonta, mrak se spusti rano i ako se ravnaš po satu zna u čoviku ubit svu ljepotu mlade noći. istina, nije sve isto da li si dijete, da li radiš ili si pak bez obaveza. ako čivik radi onda su mu to najgori dani u godini, po mraku se ustaje i po mraku se vrača sa posla na kojemu je pod svijetlom neona ili pak na hladnoći proveo ono najljepše doba dana. međutim, djeca na školskim praznicima i penzioneri uživaju jer ih po povratku sa hladnoće ugrije toplina doma.
još onomad, od kada su ljudi upoznali vatru ta toplina, svjetlo i plam u njima izaziva osjećaj ugode. nema ljepšeg osjećaja nego sa hladnoće ući u zagrijanu prostoriju, još ako gori 'živa' vatra, ugođaj je još izraženiji. a valjda to vuče neke korjene u primozgu još iz špiljskog vremena i okupljanja oko vatre. i stvarno, samo gledanje u plamen vatre pojačava osjećaj topline, a da ne govorim o održavanju istog i podjarmljivanju žara, i nikakav ga umjetni izvor topline ne može nadomjestiti kao ni sunce koje nas grije.
svaka čast proliću i litu, nihovim dugim danima i toplim noćima, ali nikada me ugođaj hlađenja neće toliko ispuniti koliko koliko onaj ulaskom u toplu prostoriju. a valjda su zato i sve svetkovine, još od špiljskog čovjeka, smještene u ove dane slaveći vatru kao izvor života.
Post je objavljen 09.12.2023. u 09:15 sati.