Pregled posta

NAJSMJEŠNIJI HRVATSKI UMJETNIK

Gledam ga na Fejsu. Objavio je video na kojem usisavačem čisti sobu. Pokretima kojim to čini ismijava vježbače iz teretane. Mnogi to smatraju urnebesnim, o čemu svjedoči broj lajkova podno posta.
Najsmješniji hrvatski umjetnik, titulu mu je nadjenula priglupa novinarka dnevnih novina koja svoje srednjoškolske tekstove potpisuje u rubrici Kultura.
Najsmješniji umjetnik, kajgod pomislim, iako je ponekad doista znao ispasti smještan, kao onomad kada je u ratno, studentsko doba Matko Pejić na predavanju govorio:
„nadam se da imate nekoga tko će vas podržati u životu, stanovitu ekonomsku pozadinu, jer tu para neće biti!“
a naš se B, očaran Pop Artom, nadasve Warholom (a potom Koonsom i Hirstom) te prilično optimističan glede društvene tranzicije iz socijalizma u kapitalizam, pobunio:
- A, zašto ne? doviknuo je, iz zadnje klupe.
No stari ga nije abradirao. Nastavio je dalje:
„Da bi umjetnik stvarao mora biti potpomagan od roditelja, brata, žene, prijatelja ili naprosto štovatelja spremnih za mjesečne donacije, poput Društva prijatelja Musila (vidi Elias Canetti)
ili mora biti potpuno lud…“

I tako B usisava, umjetnička mu klika plješće, buržoazija se smije. Zabavljač! Ima nešto amoralno i vulgarno u zabavljanju dokone buržoazije.
No uzmimo taj komadić ničega i učinimo ga nečim.
Prava stvar bi bila, recimo, kada bi se on doista primio vježbanja te insistirao da je njegovo osnaživanje isključivo posljedica kućnog čišćenja.
Poput megazvijezdi koje su dobile ulogu marvellovih junaka on uspostavlja vježbačku rutinu te svakodnevno predano vježba.
Zlopati se kao da je gonjen milijunskim holivudskim ugovorom, a ne umjetničkom vizijom.
U teretani diže utege, diže ruska zvona, udara teškom čeličnom šipkom po traktorskim gumama, prevrće ih, pumpa do iznemoglosti, do trenutka kada osjeti navalu iz želudca pa požuri do bačve na kojoj piše: tu povraćam, tu me cijene. Zatim se ponovo vraća rekvizitima…
Drži se posebnog režima prehrane, pije razne šejkove, suplemente (čak se – haš-haš- puca steroidima!)
Naslage masnog tkiva se tope, nježno i sramežljivo pojavljuju se prvi mišići.
Gol do pasa, iz videa u video, najsmješniji hrvatski umjetnik sve je jači i jači. Njegovo se zakržljalo tijelo transformira. Zadovoljan je sobom.
Po prvi put u životu sliči na čovjeka.
Doduše ona velika glava i dalje je tu, no ipak se smanjuje u odnosu na tijelo pošto dobiva na masi.
U nekom trenutku obrije se na ćelavo. Više ne izgleda poput štreberčića. Sada je opaki maderfaker.

Godinu dana kasnije projekt je priveden kraju.
U jednoj od vodećih galerija na području suvremene umjetnosti, Galeriji Fluxus#4U upriličuje foto-retrospektivu Eppur si muove.
Fotografije s usisačem poredane su kronološkim redom. Ispod njih postavljene su fotografije na kojima B pozira u pozama čuvenih skulptura što slave savršeno muško tijelo: vidimo ga kako Mironova Diskobola, kao Rodinovog Mislioca, kao Polikletova Dorifora, Michelangelovog Davida, Cellinijevog Perzeja itd.
U izoliranom djelu galerije, zamračenoj prostoriji, projiciraju se njegov smiješni pospremački video-uradci.
Poznata kritičarka Ana L. u katalogu piše: …sada govorimo o pravom body artu, tijelo je ovdje ujedno i umjetnički medij i umjetnički objekt. Od Marine Abramović na ovamo nismo imali takvu predanost umjetničkom činu…

Na otvorenju kritičar D.P. dodaje:
… no bilo bi nepravedno ovaj rad svesti samo na body art, jer B u ovom projektu uspijeva
pokriti čak četiri umjetničke discipline:
body art
video art
fotografiju i
umjetnički performance.

Nakon što D.P. završi B. smakne sa sebe odijelo na kopčanje ostavši tek u metalik-crvenim gaćicama. Priđu mu dvije golišave manekenke te ga počnu mazati uljem. Masni i blještavi B. uspinje na podest koji mu je netko stavio pred noge i napinje mišiće.
Divan je! Savršen!
Orgazmični drhtaji prelaze preko lica umjetnica, homićima se propinje u gaćama.
Prilaze kolege Rogović i Prcić te mu dodjeljuju Zlatnu kolajnu za Najbodybuildera Neovisne Kulturne Scene.

Ovim proglašavam izložbu otvorenom, kaže B. i prdne.

Morate se složiti: puno je bolje ovako, zar ne?
No da bi čovjek realizirao takovo što mora – kako se to danas popularno kaže – izići iz svoje zone komfora, riskirati nešto od važnosti, a to je buržoaskom umjetniku nemoguće učiniti.
Buržoaski umjetnik, čak i kada provocira ili upućuje društvenu kritiku igra na sigurno. On nikad ne ide protiv svoje publike, srednjeg sloja.
Ako mu se spočita da samo kritizira ne nudeći rješenja, besramno odmahuje ručicom i kaže – pa što! mene u potpunosti zadovoljava ta pozicija.
Zapravo, on kao umjetnik, ali i kao čovjek ne postoji izvan njih.
Čitav njegov identitet građen je na fiktivnom sukobu njega i njih gdje oni uglavnom predstavljaju estblišment, tj. trenutnu političku ili ekonomsku vlast.
Od toga ovisničkog odnosa buržoaski umjetnik živi bilo da piše satirične pjesme, novinske tekstove o politici kao spektaklu s ironijskim odmakom, mučne socijalne drame, scenarije o kolapsu industrijskog grada u provinciji, bilo da režira kontroverzne kazališne predstave, filmove o ljudskim pravima, netoleranciji i slično, te kao takav ne predstavlja nikakvu opoziciju, već je izravan dionik sistema.

Najpošteniji je bio Vaništa.U jednom od posljednjih intervjua s dubokim uvidom govori:

„Ali, napravio sam jednu pogrešku. Htio sam živjeti građanskim životom, imajući suprugu, koja je bila vrlo fino biće, i dvije kćeri koje smo vrlo lijepo odgojili. To su arhitektica Eva i psihijatrica Ana. No, istodobno sam se zanimao za jednu vrstu artizma kojim sam želio prekoračiti, prijeći neku određenu granicu. Nisam u tomu bio radikalan do kraja. Mogao bih prijeći tu granicu da nisam imao obitelj i da se nisam građanski ponašao. Bio sam skroman profesor na fakultetu, i supruga također. To nas je odvelo u jedan dvostruki život: život artizma koji ima velike ambicije, ali ih ne može realizirati zbog toga građanskog načina života. Tin Ujević je bio jedini u našoj sredini koji je mogao ući u to područje, a i Tom Gotovac, koji je morao uzeti “ludilo” kao oblik da bi se umjetnički izrazio, odnosno “ušao je u ludilo”. Svjesno. Ja sam sagorio u nemogućnosti, kako je to kazao Stanko Lasić. To je bila sudbina, po Hegelu. Ja sam po mojem dubokom uvjerenju – čovjek neuspjeha. Ono što sam učinio to je, možda, jedan – bezuspješni prekoračaj.“


Post je objavljen 07.12.2023. u 00:39 sati.