Gledam jučer priču o Miss Nepala koja se gle čuda, pojavila u neproporcionalnom izdanju. Drugim riječima, imala je puno više kilograma za takvu vrstu natjecanja. Komenari na portalu ispod članka od - "hrabro" do "debela krava". Naravno da nije pobijedila (cinizam), ali je izašla kao moralna pobjednica.
Kako je i sama priznala, u nekim trenucima se teško nosila sa komentarima. Kako i neće, kad ljudi zapravo znaju biti jako zlobni. Kritike drugih najčešće idu u smjeru da te promijene da bi njima bio prihvatljiv. Naslušaš se puno dušebržničkih savjeta o tome kako se ponašati, kakav moraš biti, kako se osjećati... Što ako ti se baš živi drugačije i pri tome si sretan? Jadna ti majka. Jedino što ti znaju reći "pogledaj što drugi govore o tebi".
Da, to je najbitnije.
Posebno, ako se poželiš maknuti od "otrovnih" ljudi. Kome se da slušati priče "savršenih" o "nesavršenima"? Trebati ili pružati podršku znak je slabosti.
Ljudi bolje pričaju o nepoznatima. Prošire priču poznatima o nepoznatima i tako dalje. Stvori se jedna "istina" kad puno ljudi ipak o tome priča. Više vole propitkivati životne izbore drugih nego sebe.
Neki su osjetljivi, neki samo govore istinu...
Istina, istina, istina... Koliko to neki naglašavaju da je to nečuveno. Svi kao fol vole čuti/govoriti istinu. No, da li je znaju prihvaćati?
Dovoljno je pogledati kad netko iskoči onako sasvim slučajno i spontano iz kalupa sterotipa, predrasuda i univerzalnih istina.
Hrabrost dobije jednu sasvim drugu dimenziju.