Marketing
Trt-mrt i smrt (svaki tjedan sprovod jedan)
Ovaj mjesec samo hodam po sprovodima. Ali to je tako, jesen je, lišće pada, ljudi umiru…
Evo, jučer umra i Babl.
U ono vrijeme kada sam se susreo s njegovim tekstovima na blogu pomislio sam: vidi ovog, solidno piše. Kasnije sam saznao da se iza nika Babl „skriva“ književnik Pero Kvesić. Nakon nekog vremena zamijetio sam da me Babl prikačio na svoju fejvorit listu. Onako mladom golobradom blogeru to mi je imponiralo.
A onda jedne večeri, poprilično pijan, odaslao sam mu mail s naznakom da se hitno moramo naći po tom i tom pitanju, nešto u vezi špijunskih poslova - prikupljanje obavještajnih podataka, infiltracija u neprijateljske organizacije i razotkrivanje njihovih tajnih planova…
Babl je bio druželjubiv tip i odgovorio je da može.
No ujutro, kada sam se otrijeznio shvatio sam da se zapravo ne želim naći s Bablom. Nešto mi tu ipak nije štimalo, ne mogu reći točno što, ali intuicija mi je govorila da ne idem na taj sastanak. Ispričao sam se izjavivši da sam hitno pozvan u Centralu.
Sve u svemu odlaze oni što su moje pisanje držali kvalitetnim, ako ne to, onda barem zanimljivim, oni što su znali znanje i imali šmeka. Nadolazeće horde malo znaju i još manje čitaju, a možda je i bolje tako.
Vijesti o smrtima dolaze mi raznim putovima: smsovima, mailovima, telefonom...
Javi se Antea, veli:
umra Mate Rabac, od starega Milina iz Dulibe Donje brat. Omiljen sin svoga kraja! plemenit rodoljub iz pravaške obitelji…
Javi se Mare:
umra Dane Klitić, inženjer pejzažne arhitekture, sin doktora Klitića iz Živih Bunara.
Javi se Frane:
Umra je Dule Ekser…
pa pola sata reminisira kako su se nekoć njih dvojca ljudikali uz vatru…
Sve su to stari ljudi, no umiru i mlađi, od raka ili srca ili droge. Umiru i ja o tome katkad zabilježim ponešto, recimo:
umra je seder
televizor radi, moja ga žena doživljava ka ognjište.
oko ponoći vrte se vijesti iz kulture. u prolazu na balkon na kojem u zadnje vrime spim ubirem da - umra je Seder.
umra je Seder sedreni i ja o tome nimam šta za reć neg da je živija i poživija i da je to vrlo dobra vist za sve one ća jemaju njegovu mazariju jer će sad ta mazarija vridit pinku više.
moga bi nadodat i dvi – tri anegdote žnjin, ali one više govoru o meni neg o njemu pa ću priskočit.
umra je seder sedreni, ka šta je prije njega umra i biffel i koydl i atač i jelavić i jordan i cvek i botteri i oni iz siska, kako se zva - ... ma, oni ća nikad nikome ni plati piće…
svi su oni partili …
a ja nimam što za reć…
nalazim to ljudskorodno
tužnin
…………………………………………………………………………………
umra je Kožarć
kada osoba iz javnog života odapne, ostali iz njegovog kružoka (da ne velim klana) pišu panegirike ne bi li eleviranjem pokojnika ujedno elevirali i sebe.
ipak, preminuo je Kožarić i valja reći : izgubili smo kvalitetnog umjetnika. osobno ga nisam poznavao, imali smo tek jedan kratak susret ali sasvim dovoljan da uvidim kako čovjek ne glumi umjetnika već živi umjetnost. njegovo staračko oko - mladenački živo - radoznalo je lutalo prostorom prepoznajući bitno s prirodnošću disanja. eventualno, moglo bi mu se prigovoriti članstvo u HAZU, ali na to valja gledati prije kao na neku vrst performansa nego prizemnu želju za priznanjem i usponom na društvenoj ljestvici.
a sada, sve metafore sa Suncem, prizemljenim dakako…
…………………………………………………………………………………
odapela kraljica
kada je umrla engleska kraljica
jedna hrvatska pjesnikinja izjavi da je pustila suzu
jer kraljica ipak beše povijest, ma što mi govorili
ja pak osjetih stanovito olakšanje
i poručih pjesnikinji da se pod hitno leči
ona mi tvitne nazad da se već leči
(…)
…………………………………………………………………………………
umra je Ričard
ali srićon udma je uskrisnija.
I dok Smrtni Kosac vrijedno žanje i stvari pokojnika završavaju na smetlištu ili načinima raznih Redova na Hereiću i Second Hand Shopu, ja sasvim slučajno nalazim dugo traženi podatak.
Naime, u ranim objavama na Blogu imao sam tu priču gdje stanoviti Mirko odlazi na pogreb oca svog najboljeg prijatelja. Ondje svećenik mrmori nad otvorenim grobom, a Mirka spopadaju lude ideje, misli i pomisli, mozak mu skače s teme na temu. Koliko zapravo čovjek ispusti ciglica tijekom svog života? zapita se on u nekom trenutku, pa mu pred očima osvane Đuro kojeg upravo pokapaju. Čući Đuro na vrhu svog osobnog brdašca od govana i napreže se da ispusti posljednju ciglicu. Kada napokon uspije da se olakša, sa zadovoljnim smiješkom mahne Mirku te se raspline u ružičastom oblaku. Mirko se počne gromoglasno smijati…
Dakle, odgovor na pitanje – koliko ciglica? – nije u ono vrijeme bilo moguće naći u bespućima internetske zbiljnosti. WWW je tek bio u svojoj momačkoj fazi. Srećom postoje ljudi koji znaju znanje, pa tako Billy Bryson u knjizi Tijelo iznosi podatak da prosječan zapadnjak tijekom života iskipa šest i po tona govana. Ako uzmemo da prosječni zapadnjak živi 70 godina, to je 0.254 kg po danu. Pošto nemam povjerenja u svoje matematičke sposobnosti odlučio sam račun provjeriti kod umjetne inteligencije.
- Zdravo!
- Zdravo! Kako vam mogu pomoći danas?
- Koliko prosječno govana posere čovjek tijekom svog života?
AI je odvratio seriozno, kako i priliči GPT arhitekturi.
- Odgovor na ovo pitanje može varirati zbog mnogo čimbenika, uključujući prehrambene navike, zdravstveno stanje, dob, spol i druge faktore. Također, točne količine izmeta koje osoba proizvodi često nisu predmet detaljnog proučavanja. Ipak, možemo razmotriti opće smjernice i pretpostavke.
Prosječna osoba proizvodi otprilike 100 do 200 grama izmeta dnevno. Ako uzmemo srednju vrijednost od 150 grama, to bi iznosilo oko 54,750 grama ili 54,75 kilograma izmeta godišnje.
Ako pretpostavimo da je prosječan životni vijek 75 godina, to bi značilo da bi osoba proizvela oko 4,106,250 grama ili 4,106.25 kilograma izmeta tijekom svog života. Naravno, ovi su brojevi samo približne smjernice, a stvarne količine mogu varirati.
Važno je napomenuti da ove brojke ovise o različitim faktorima, uključujući prehranu bogatu vlaknima, hidrataciju, tjelesnu aktivnost i opće zdravstveno stanje.
- Hvala!
- Drago mi je da vam je informacija bila korisna! Ako imate još pitanja ili trebate dodatne informacije, slobodno pitajte. Uvijek sam ovdje da pomognem!
Jasno, prdež drek i ostale tjelesne funkcije zahvalna su tema. Austrijanci su (osim po svom antisemitizmu) poznati i po skatološkom humoru. Prisjetimo se na trenutak vrckavog Mozarta i njegov kanona „Leck mich im Arsch” K. 231 (K6 382c) što sadrži tekst:
»Leck mich im A[rsch] g'schwindi, g'schwindi!«
„Poliži mi dupe, brže, brže!”
Pa su tu Rables, kreatori South Parka (Matt Stone i Trey Parker), Mel Brooks, George Carlin, Monty Python, Sarah Silverman i mnogi stand up komičari koji posežu za tom vrstom humora.
I sam sam više puta pisao o dreku.
Prva samopomoć ili Six pack poema je koja dočarava dirljiv odnos ženske osobe i psa kojem je nužda; u Njemačkom zahodu pisao sam o zahodskoj školjci u stanu moje babe koja je stradala u vihoru ratnih zbivanja 91.; u Jerryjevom načinu pisao sam o ingenioznoj ideji pogubljenja kvarnih političara, domaćih izdajnika i ratnih profitera u ogromnoj javnoj sraonici sagrađenoj od stakla, s nužnicima na vrhu, odakle građanstvo do smrti fekalijama zatrpava bastarde što su ih godinama okradali; u Hiru bavim se temom dvije vrste starosti od kojih je jedna doslovno usrana. O jedačima govana, koprofazima, do sada još nisam pisao iako postoji stanovita ideja.
U Seksu kroz povijest Reay Tannahill govori kako su francuski aristokrati i aristokratkinje iz 18.st. znali grupno kenjati da ne bi slučajno prekidali razgovore ugodne. To, naravno, odmah u sjećanje priziva i čuvenu scenu iz Le Charme discret de la bourgeoisie: dok večeraju za kuhinjskim stolom građani sjede na zahodskim školjkama ne bi li istovremeno mogli obaviti i nuždu. (Pomisao: Mirkov grobljanski ispad dao bi se uprizoriti na način Diskretnog šarma, scenama pogreba isprekidanog Mirkovim, ali ne samo Mirkovim grobljanskim fantazmima (i seksom) te naravno (hommage redatelju) žustrom šetnjom u nigdinu.)
Odmah nakon Bunuela, u svijesti, tu su starorimske javne sraonice: nizovi rupa veličina tanjura probušenih u mramornim klupama prostiru uz zidove građevine. Razmak od rupe do rupe je 50 cm. Ispod, u mramornom boksu nalazi se odvod koji se nakon više kilometara spaja s Cloacom Maximom, glavnim kanalizacijskim kanalom kojim otpad otiče u Tiber; voda za ispiranje doticala je vjerojatno iz obližnjih Karakalinih termi, ogromnog kompleksa koji je mogao primiti čak 1.600 kupača. Kako reče P.H. Dick, Rim nikuda nije niti otišao, samo je pustio bradu.
A kada smo već kod Rima, spomenimo i moderne Talijane. Bryson tvrdi da u radničkom slengu Rima, ako naiđete na poznatu osobu, ne pitate „Kako si? ili „Kako ide“ već „Jesi li danas dobro srao?“
Pa, dragi moji, jeste li danas dobro srali?
Nadam se niste srali naranče.
Post je objavljen 30.11.2023. u 22:05 sati.
