Marketing
PRVO LICE MNOŽINE
UVOD: PRVO LICE JEDNINE
Dok sam prečitavala ove tekstove, shvatila sam, na vlastito iznenađenje, da često upotrebljavam zamjenicu "mi". U svakodnevnom životu to mi baš nije običaj, naprotiv. Ali u ovim tekstovima upotreba prvog lica množine djeluje mi prirodno, iako me zbog toga ništa manje ne zabrinjava.
Zašto mi to "mi" djeluje prirodno? Predstavljam li nekoga - grupu, partiju, državu? Ne, nipošto. Je li me netko ovlastio da govorim i u njegovo ime? Ne bih baš mogla reći. Jesam li svjesna da možda ima ljudi koji misle poput mene pa se s njima podsvjesno identificiram? Možda, premda se ni u to ne bih mogla zakleti. Pa odakle onda česta upotreba prvog lica množine u mojim tekstovima? Naravno "mi" u ovim tekstovima odnosi se na ljude koji su živjeli u bivšim socijalističkim zemljama (ili komunističkima, kako se to sada i ovdje kaže). Kako i sama njima pripadam, vjerujem da upotrebu ove zamjenice mogu opravdati opisivanjem našeg zajedničkog iskustva. Međutim, istodobno mi ta ista zamjenica ide beskrajno na živce. Ne osjećam se dobro dok je ispisujem na papir, baš kao da mi se osobno zamjerila.
I jest. Mrzim prvo lice množine. Ali tek sada, kad ga prepoznajem u vlastitom tekstu, postajem svjesna koliko ga mrzim. Moj otpor njegovoj upotrebi gotovo je fizički zato što je i ovo "mi" za mene prvenstveno fizičko iskustvo: vonj tijela pritisnutih uz moje na prvomajskoj paradi ili na proslavi 25. maja, znojni pazusi muškarca ispred mene, moje vlastito odrvenjeno tijelo. Osjećam kako me gomila gura naprijed i kako se svi, kao jedan, krećemo ukočenim pokretima. Mučno mi je, nedostaje mi zraka i rado bih pobjegla iz gomile, ali mogu samo napraviti korak naprijed ili natrag, kao u čudnom baletu čiji koreografi stoje na pozornici. I tako me gomila nosi dok predstavi ne bude kraj.
Odrasla sam s "mi" - u vrtiću, u školi, u pionirskoj i omladinskoj organizaciji, na poslu. Odrasla sam slušajući govore koji su započinjali s "Drugovi, mi moramo..." i morali smo, jer nismo ni postojali u drugom gramatičkom obliku recimo, u prvom licu jednine... Poslije je došao rat, kao posljedica istoga gramatičkog oblika, toga "mi", te goleme, milijunske mase ljudi koja se njihala poput jednog tijela, odgovarajući zovu svojih lidera. Pojedinci koji su bili protiv rata, koji su vidjeli što se sprema, nisu imali kud. Ti pojedinci nisu imali načina da izraze svoj protest, ili čak samo različito mišljenje, ili naprosto svoj strah. Jedino što su mogli bilo je napustiti zemlju. Neki koji su u trenutku masovne nacionalističke histerije počeli upotrebljavati "ja" umjesto "mi" morali su otići. Ta fatalna razlika u upotrebi gramatike odvojila ih je od njihovih sunarodnjaka. I kao i u doba komunizma, njihov je individualizam bio primjerno kažnjen...
Zaista, kako osoba koja je produkt totalitarnog društva može uopće naučiti što je to odgovornost, individualnost, vlastito odlučivanje? Jedino ako nauči reći NE prvom licu množine. To NE počinje s prvim licem jednine, sa "ja". Čovjek najprije mora naučiti misliti, živjeti i govoriti u sasvim drugoj gramatičkoj formi, i to u javnom, jednako kao i u privatnom životu. Naravno, ono "mi" garantira mu sigurnost i anonimnost. "Mi" znači toplinu zajedništva, ali i submisivnost, rezignaciju, strah i prepuštanje drugome da odlučuje o tvojoj sudbini. "Ja" naprosto znači misliti i odlučivati svojom glavom.
Katkad mi se čini da se razlika između Istočne i Zapadne Evrope danas može svesti na različito shvaćanje i upotrebu gramatičkih oblika - prvog lica množine i prvog lica jednine.
Slavenka Drakulić, KAKO SMO PREŽIVJELI (1997)
Post je objavljen 22.11.2023. u 21:13 sati.