JEDNOGA DANA
Jednoga dana kad ne mognem pisati,
zaključat ću kufer prepun sivih slutnji,
zatvorit ću oči, prestat ću disati
i slušati kako neki novi život tutnji.
Znat ću kada priđeš drvenom sanduku,
osjetit ću toliko željeno prisuće…
po sjeni na vjeđi, po mirisu, zvuku,
po čuvstvu koje bit će umirujuće.
Ako ti kajanje pobjegne niz lice,
preklinjem te da ga rukavom odstraniš.
Premda tijelo bit će ispod čipkice,
nemoj da me suzom i umrlu raniš.
Stajat ćeš u tišini, ja ću šutjeti…
Oduvijek smo baš to najbolje znali.
I da nisam od tuge morala umrijeti,
duše i usta ne bismo otkračunali.
Čut ću spore korake i tihe uzdisaje
kad opet napustiš me, pognute glave,
a ja ću po navici gutati jecaje,
sve dok me tvoje misli ne zaborave.
I za dugog žića bila sam nesretna,
zbog tebe, zbog sebe, naše sudbine.
Iznutra plačna, izvana umjetna,
kao skršeni duh u oklopu heroine.
Budeš li plakao više no što treba,
ja nisam ti, ne, neću te napustiti.
Molit ću Boga da spustim se s neba,
i tvoj dosmrtni anđeo čuvar ću biti.
… jednoga dana kada prestanem pisati…
Post je objavljen 21.11.2023. u 13:14 sati.