Marketing
SVI SMO MI IGNAC GLEMBAJ
PRIČAMO sinoć za večerom o nekom tipu, „bogatašu“ iz ulice, bogatašu u materijalnom smislu, najveća kuća u ulici, najveći vozni park u ulici, od obrazovanja - profesionalni šofer, žena domaćica, brčine preko usta, kad priča glavu drži malo pognuto i gleda sugovonika „ispod oka“, ne znaš "je l' će đe misli il će đe gleda“. Neka priča iz poslijeratne tranzicije, kako je lokalna ekipa u kojoj je bio, u eri „pretvorbe i privatizacije“ i masovnog propadanja firmi u gradu, bila preko veze pozvana u voćnjak velikog socijalističkog poljoprivrednog kombinata koji će ubrzo propasti i nestati bez traga u bespućima povijesne zbiljnosti, u sječu starih voćaka, za ogrijev si besplatno uzeti. I tu se našla i još jedna ekipa, ponudila ovu prvu rakijicom, poljudikali, lijepo se družili, posjekli si voćke za drva, ova druga ekipa je ostavila svoja posječena drva uredno složena, da dođe drugi dan po njih, a ovaj šofer, kad su otišli, je ta drva im pokro, stavio ih na svoj kamion i odvezo kući. Ovi drugi su uzalud tražili tko im je pokrao drva, krivac nikad nije nađen. I tako se tip privatizacijsko-kleptomanskog mentalnog sklopa uspješno penjao do statusa lokalnog bogataša, i ne samo to, to mu je bio jedini interes, strast i tema razgovora u društvu i po sijelima, šta ko ima i posjeduje, e taj više valja, nu mene, vid'me kakav sam, najjači u ulici, nekoj pripizdini, btw. I najgluplji, ništa drugo nije znao pričati, samo živne i probudi se kad krene tema o ko šta IMA i ko IMA više. Što god vidi da je netko kupio on odmah kupi duplo, alfa šofer brani status svim svojim valutama iz sumnjivih rabota, ima sve i ima to sve najviše, dok ne onemoća do pelena u gaćama i raspikući se to sve i razvuče jer su djeca davno otišla iz pripizdine i od alfe u bijeli svijet, gdje si bio, nigdje, šta si pročit'o, ništa, i na kraju te svi napuste i prezru čak, pa i ta robinja koja je samo šutke prala ga i kimala mu potvrdno glavom cijeli život, sretna je da ga se napokon riješila. Sinovi i prosjaci epizoda.
Koliko smo se puta čudili kako neki pošteni intelektualac i inteligent, domorodac tu rođen i roditelji mu isto, jedva krpa kraj s krajem cijeli život, a dođe tip iz nikud, NKV s petoro djece, uhljebi se kod lokalnog političara i poveže s popom, i svoj svojoj djeci sagradi kuću i kupi aute dok si rek'o keks, ženu zaposli za šeficu u Komunalac a kćer u gradski ured na sinekuru. Totalno bezbolno. Ili kurvica. Podstanarka, puka sirotinja. Ubacuje se u politiku, učlanjuje u „stranku“ i na biciklu raznosi letke po terenu i agitira od vrata do vrata za iks-ipsilonovu „predizbornu kampanju“, a u njenom podstanarskom stančiću je sve prometnije. Prolaze i traže ju i UNICEF-ovi crnci. Nakon samo godine vrijednog zalaganja dobiva ured i posao zamjenice nekog županijskog lika, društveni status i ugled ljubimrukemilostiva, i kredibilitet brzinskim sticanjem nekog akademskog stupnja, što je netko studirao i polagao ispite par godina, profači isplagiraju za sekundu, odlazi iz podstanarskog stančića i kupuje si kuću s garažom, ostalo je povijest. Ili gradonačelnikus. I njegov četvrti i peti sinus gradi si kuću s tatinim mandatima. Kako lopovija i nečast metastazira u sve pore društva, opće stanje je sve gore. Održavaju se parazitske egzistencije iz tuđih džepova, „pričuva“ za održavanje zgrada, „članarina“ komorama, „pristojbi“ za TV, npr., „doprinosa“, „naknada“ i stotina nenavedenih harača i nameta naređenih za plaćanje na javne račune za koje se otimaju upravljati mafijaški likovi sumnjivih i falsificiranih životopisa. Drpanje postaje novi moral, kritka drpanja nemoralom. Zviždači i istinoljubci, časni ljudi postaju među krimosima persone non grata i protjeruju se. Besramna pljačka tvornica u mitskoj „pretvorbi & privatizaciji“ pretvara se u načelo vladanja. Prvi milijun Ignaca Glembaja stvoren je iz pljačke imovine socijalističkih tvornica pretočenih u Ignacove zlatne poluge u Kaptol banci. Za glembajevsku tragediju ludila i najmasovnije iseljavanje u povijesti, sve je spremno.
“Sada bilo kako bilo, jedno je sigurno, da Glembajevi nisu jedina obitelj donjogradskih patricija, koja je postala gospodskom na krvi i suzama, i da su i Glembajevi, poput svekolikog našeg takozvanog građanskog plemstva, krenuli iz bijede u bogatstvo preko zločina i prevare dospjevši do visokog trgovačkog i poslovnog ugleda i morala svojih trgovačkih naslova i banaka, čija imena i novine spominju uvijek s respektom i solidnim prizvukom poštovanja.
Kao Glembajevi, tako su i plemeniti Ludvigovi pristigli na putu teškom i napornom od rakijašnica i radničkih kuhinja kod trasiranja prvih naših željezničkih linija, a danas sjede u svojoj vlastitoj palači u strogome centru Donjega grada, i visoki austrijski generali smatrahu za osobitu počast, kad ih je stari vitez Ludvig pozvao na večeru. Tako je plemeniti Loyen-Grebengradski, danas general-direktor u dvanaest industrijalnih poduzeća, bio počeo kao slavonski »Zapfenbursche« (bez ipsilona, naravno, sasvim obični Lojen), a danas mu unučad govori samo engleski, i on lično putuje isključivo samo u svojim Mercedes-kolima. Tako je i von Tschoubelitsch došao u grad kao ciglarski šegrt, a danas je komornik i sin mu je služio, naravno, kod Fünfera, znamenite pete ulanske regimente, konjaničke pukovnije hrvatskoga gentryja. Kao što je stari Dominecz- Ladanjski skinuo svoju naušnicu s crncem tek prigodom prvog previšnjeg posjeta Nj. Veličanstva F. J. I i blagopokojne carice Elizabete godina sedamdesetih, tako i za baruna Schivanovitscha govore po gradu, da je još pred bosansku okupaciju bio turski vojnički živoder. Svi ti provincijalni kramari, koji danas igraju ulogu s uzvišenog i nadzemaljskog stanovišta krobotskog gentry-mentaliteta, čija se djeca odgajaju u isusovačkim i cistercitskim kloštrima po Tirolu i Gornjoj Austriji, svi ti naši Sziretscheki, Urbani, Szlougani i Szepke, Novlyani i Szeveretzi de Szeveretz, koji su jedamput igrali bridge u bečkom Herrenklubu, svi oni znadu vrlo precizno jedni za druge, da je sve to na njima zapravo maska, i da se te maske nose tek tri-četiri posljednja decenija. Iza tih svečanih dekoracija stoje u pozadini nepismene varalice, ubojice, krivokletnici i luđaci, a naprijed u salonima vise bidermajerski portreti naših gospodskih grosfatera, koji su bili već ilirski literatori, pisali narodne knjige i stanovali pod svojim vlastitim krovovima u Gornjem gradu na zapadnoj ili istočnoj fasadi tvrđavnog zida.
Već je stari Ignac Glembay stao da duboko ore po tuđoj nesreći, a njegov sin Franc (Varaždinac), o kome su podaci potpuno nepouzdani, bio je već sedam stotina i devedesete ugledan varaždinski cehovski majstor. On, koji je svojom vlastitom rukom zaklao onog fatalnog Kranjca (te na Kranjčevim cekinima sazidao svoju karijeru), bio je pod konac života vlasnik sumpornog rudnika, toplica, mlinar i drvosječa. Ustvari kriminalan tip, ubojica i analfabet, on je već prije sto i pedeset godina igrao ulogu uglednog i uvaženog lica...“
Post je objavljen 20.11.2023. u 19:41 sati.