Gledam taj zivot.. Svi ga zive,svima se nesto dogada,a ja ga se bojim. Prihvacam ga da je tu,svjestan sam da sam u njemu, no osjecaj je da prolazi pored mene.. Usamljen sam,tesko mi je to priznati,osjecam se razgoliceno dok to govorim,kao da me se rendgenom moze vidjeti. Strah me je toga,svojih slabosti iako ne znam kamo me je ovaj stit kojeg nosim ovih 38 godina odveo.. nigdje,samo tu gdje jesam.. A jesam li? Vise se osjecam kao da nisam.. Muskarac sam,ranjiv sam,emotivan,svjestan svega,al nekako nedovoljno hrabar da izadem iz te neke "komfor zone" oko koje se stvara paucina.. Jesam li ziv uopce? Jesam li? Moj duh zeli izaci iz ovog tijela i odletjeti.. Mozak mi je saveznik? Neprijatelj? Vjeruj mi vise ni sam ne znam.. Spremam se za posao,svjestan da kao u filmu Beskrajan dan,ceka me puno ponavljanja,toliko poznatih stvari i lica.. veselim se putu do posla,biciklu cije cu pedale okretati,danu koji ce svitati pored mene..no smisao koji trazim,a za koji ni sam ne znam koji je,nemogu naci.. Gledam taj zivot.. a tako bih volio da ga ne gledam,vec da ga zivim..
Post je objavljen 20.11.2023. u 17:49 sati.