Hello ekipa ...
evo me sjedim u svom starom dnevnom boravku. Mama gleda turske serije a moja K. ju ispituje a zasto ova teta sad place .. i zasto ova djevojcica vise i zasto i zasto ...
Odmah da kazem, put je prosao odlicno.
Let avionom isto tako bez i jednog problema. Nisam imala ni S od straha niti ikakvu anksioznost niti ista. Dan prije puta sam plakala i pricala s D. i bas bas se iplakala cijeli dan ... spremala sam kofere i mislila sam da mi nece stat stvari a zapravo je sve bilo spremno al se meni plakalo. Kasnije sam brinula kako ce biti i opet plakala bas bas .. utorak ujutro sam se probudila s natecenim i crvenim i bolnim ocima ali oke .. na putu do aerodroma sam opet oplakala. Eto rastuzila me pjesma ... to je bila prva pjesma na njemackom sto sam ju naucila .. a i K. i nekako me pogodilo jer osim mojih sranja i kod D. ima promjena koje ce utjecati na nas zivot ... i onda sam nekako ponosna bila i rasplakala se ... ali sretna i ponosna .. al opet sam plakala.
U avionu je sve super bilo nigdje straha nicega, dan je bio od onda do spavanja predivan.
U HR nas je docekala moja mama s ruckom a onda svi zajedno kod Sveki na kolace. Njih dvije su se pocele slagati i sad svi skupa mozemo zajedno .. i bilo mi je jako jako lijepo .. i bas sam bila sretna.
Jutros sam imala termin kod frizera .. sva sretna sam otisla, K. je ostala s Mamom i ja sam bila free imati prijepodne za sebe, u miru kod frizera. Nesto sto obozavam.
Radili smo pramenove .. ja zelim .. plavusaaa plavusaa ... i naravno da sam imala milijun folija na glavi i samo me odjednom ta vrucina u salonu i te folije pocele gusiti. Samo odjednom je opet krenuo napadaj panike. Trcala sam na WC, nekoliko puta ... i molila da sto prije skine te folije jer ne mogu disati. Uspjela sam izdrzati sve to ali mi je bilo prelose.
Kada je fenirala napokon sam malo dosla do zraka i odahnula.
Uzasno .. samosugestija je radila .. i bas sam pokusavala samu sebe uvjeravat i hrabrit kako sam mocna i kako ja sve to mogu i kako ce brzo proci i kako nema razoga za brigu i strah da je sve oke i da je to nesto sto volim. Kao da sam se pokusavala prisjetiti kako je to odlicna stvar i sto me ceka kad zavrsimo ... jer znam da ce biti predivno.
I bilo je, frizura mi je predivna i boja isto i ja sam toliko zadovoljna ... ali cak i slike nakon su ispale koma jer mi je faca nekako izmozdena.
Nadam se nekako da je sve to jer sam umorna i da se moram naspavati pa ce biti oke ... Ne znam.
U tom trnutku kada to krene ja sam bespomocna... sve to sto si pricam i kako se uvjeravam ne pomaze. Disanje ne pomaze ... brojanje ne pomaze, zatvorene oci ne pomazu.
Zijevala sam uzasno puno. Ne znam je li to povezano s time ili ne ali mi se uzasno zijevalo i bila sam mrtva umorna .. a doma vise nisam ...
Nemam volje jesti ... preko dana mi se nista ne jede jer automatski mislim d aako mi dode napad cu morat ici na WC a ovdje nema WC na svakom cosku ... i onda da mi nebi bio problem ... kao bolje ne jesti.
Jel vidite koliko je to lose ? Kako se moj mozak tako prebrikao? Kako se prespojio? Sto je izazvalo to i kako ?
Ja ne znam .. ne znam zasto se to dogada .. ne znam kako .. i ne znam sto napraviti.
Poslala sam mail psihologinji .. napisala sam situaciju ... ne znam .. treba krenuti od izvora ... nekako prekinuti sve u korijenu.
Svi kazu da ti napadi nece nikada u potpunosti nestati .. da mogu samo nauciti nekako ih kontrolirati ... i voljela bih.
Ali iskreno bih voljela da mogu nestati. Da se vise nikada ne pojave.
Ovo sto se mjenja kod D. u zivotu ce promjeniti i moj, nas zajedncki na bolje. Imat cu vremena za treninge, imat cu vremena za sebe i za malo drugacije organizirati svoj zivot. Mozda ce mi to pomoci.
I znam sad a svi vi cete reci moze se i sada .. ali ne mogu ja. Ne mgou sa svojom glavom ne mogu sa svojim osjecajima ne mogu.
Znate li koliko se bojim ?? Znate li koliko se bojim da cu prolupati od ove svoje glave i da necu moci dalje kroz zivot kao do sada ? Znate li koliko se bojim da necu moci biti trudna jer ce me u drugoj trudnoci pozderat ovaj strah ? Znate li koliko me je strah? Koliko me je strah da ce ovo dovesti do totalnog ludila jer se ne osjecam uopce kao da kontroliram situaciju ili kao da cu ikad moci zivjeti sa cinjenicom da ne mogu kontrolirat?
Ja vama ne mogu uopce opisati svoje misli u tim trenutcima .. sada kad sam mirna i smirena ne vjerujem da u mom mozgu u tom trenutku budu samo te neke crne misli i da nikako ne mogu osjetiti ni pomisliti nesto ovako kao sto sad mislim pozitivno ... doslovno ne vjerujem da mi um bude toliko zamagljen, doslovno i da se niti jedna dobra misao ne moze pojaviti toliko snazno da bi prevladala ...
Ne mogu uopce privuci neku dobru emociju u tom trenutku. Pokusavam misliti na K. ali onda se okrene u onom smjeru kako cu ju razocarati sto sam ovakva pokidana ... kako nece moci nikada imati normalnu snaznu mamu jer sam ja debil koji se bori sa svojim mozgom ... i nemate pojma koliko me tek onda uhvati strah.
Ne znam .. evo i sad tipkam i placem .. mislim da bih samo trebala plakati i plakati ... i onda bi bila valjda bolje ...
Koliko se bespomocno osjecam.
I nisam ni prva ni zadnja s ovim sranjem ... i znam da je masa ljudi sa istim problemom ali ne znam kako su prosli ovaj dio .. ne znam ...
Idem sada zvati muza ..
Pisem sigurno brzo ...
Post je objavljen 15.11.2023. u 17:39 sati.