Dok smo sjedili, pogleda me i upita – kad krvnik, ubojica, zlostavljač, gleda u oči žrtve, koga gleda? Kažem mu – gleda žrtvu. Ne – odgovori mi. Gleda u mene. Sve dobro što činite drugima, to činite meni. Sve zlo što činite drugima, meni činite. Ne postoji niti jedan „hram“ u kojem ja nisam. Čak i onaj razrušen. Opustjeo. Zarastao travom i korovom. I tamo sam. Moja poruka je oduvijek bila jasna – ljubite. Kad ljubiš, osvjetljuješ sebe i svijet. Bez ljubavi, vi ste ljušture. Onda je i ovaj svijet ljuštura. Ispraznost. I onda takvi, možete jedni drugima samo nanositi bol, patnju, smrt i slično.
Pogleda me i kaže mi – Tko ljubi, ne može mrziti. Tko ljubi, stat će uz onoga koji je izložen zlu. Zbog ljubavi prihvatit će dio tog zla na sebe. Jer onaj koji ljubi, zna prirodu ovog svijeta. Zna da je ovaj svijet on sam. Neki će zbog vjere i danas činiti grozote. Grozote koje su činjene kroz povijest. Recimo kamenovati djevojke, kamenovati majke jer su optužene za preljub. Obraćam se sinu majke, kćeri majke koja je za takvo nešto optužena. Kad je zakopaju do struka i daju ti kamen da ga baciš, što ćeš tada učiniti? Postupiti kako su te naučili da vjeruješ, ili ćeš, pak, baciti kamenje iz ruke i otići do majke i kleknuti kraj nje i reći gomili, bacite kamenje i na mene? Ljubeći sebe u majci, podijeliti bol sa njome.
Neko vrijeme je šutio, a onda se okrenuo prema meni te rekao – vaša mržnja prema sebi dolazi do vrhunca. Manifestacija te mržnje u ovom svijetu već dobiva jasne obrise, ali vjeruj mi, ono što slijedi, na to nitko od vas nije spreman, sada, niti će biti sutra.
Post je objavljen 06.11.2023. u 23:32 sati.