Marketing
DOMINI CANES
Dominikanci u nas
Istina je da je sveti Dominik počeo svoju karijeru u pobijanju krivovjerstva, koje je u ono doba značilo početak rađanja laičke svijesti i pobunu protivu crkvene hijerarhije na temelju evangeličkih principa, pa kad se danas govori o duhovnom poslanstvu ovog Reda, ne treba zaboraviti da je recept o ljekovitosti vatre dominikanski izum. I u našu zemlju dominikanci stizali su sa delikatnim zadatkom svoje Misije da spale bogumilsku herezu. Kada je riječ o »našim dominikancima«, mi kao da im tepamo, rastapajući se od milja - koliko li ih je bilo, kako su bili kulturni, mudri i obrazovani, i kako su mudro i dalekovido djelovali u izgradnji naše civilizacije, otevši nas poganskom i đavolskom mraku naše barbarske svijesti, a zapravo ti naši bijeli fratri doputovali su k nama KAO TUĐINCI IZ TUĐINE, ZA TUĐE RAČUNE, i do danas ostali su što su i na početku bili: INOSTRANCI na proputovanju kroz jednu nevjerničku, barbarsku zemlju.
Svi naši historici (bez izuzetka), kada govore o patarenskom »krivovjerstvu«, nastoje kako bi toj poganskoj pojavi dali neko manje vrijedno tumačenje, kao da je tobože, nažalost, doista simptom rasula nekih moralnih principa, ali ta balkanska, slavonska ili bosanska jereza nije tipično »naša pojava«, jer bilo što se javlja kod nas kao »krivovjerstvo«, zapravo je »strano tijelo u okviru našeg historijskog razvoja«. Da se stidimo nečega što se zove krivovjerstvo u našoj historijskoj prošlosti, da žalimo te naše davne »jeretičke zablude«, da ih zaobilazimo sordinantno kao mačke oko dominikanskih lomača, kao da tih lomača i te jereze uopće nije bilo, smisla mnogo nema; upravo stoga što je besmisleno, to se ipak kultiviše dalje svakoj historijskoj logici uprkos. Kod tih pravovjernih, pravoslavnih, latinskih ili grčkih antijeretičkih idiosinkrazija obje su naše klasične, rasne vjeroispovijesti idealno podudarne. Iz jedne i iz druge perspektive priznati bogumilstvo kao treću komponentu, znači odreći grčkoj ili latinskoj misiji značenje historijske magistrale, a ta opet hipoteza ruši sve idealističke aksiome naše moralne supstance na ovome svijetu, a takav način gledanja jeste satanski, dakle bogumilski, dakle - danas - materijalistički.
Da dominikanci nisu postupali sa hereticima u rukavicama, to je jasno, jer u surovom i poganom vremenu i dominikanci su bili u zlu zli i u surovostima surovi i opaki, kao što su društvene prilike i odnosi tog perioda bili brutalni. No dok je takozvani heretički laicizam (kod nas i u svijetu) mogao značiti neku pobunu u ime naivnih, evanđeoskih principa, lavež ovih vjernih pasjih čopora dominikanskih, koji su se sami dičili pred Gospodinom da su mu psi (»Domini canes«), odjekivao je čitavom Evropom. Istina je: dominikanci bili su roditelji likovne propagande, oni su prvi u slikarstvo unijeli teme mrtvačkih plesova, prijeteći nevinom stadu svojih vjernika »Terorom Sudnjega Dana« (Campo Santo u Pisi kao primjer). Bilo ih je više od sto i pedeset bataljona. Počeli su svoju vojničku i generalsku karijeru kao siromasi, božji bojovnici, ali ratujući za račun svjetovne vlasti i oni su pali u iskušenja raznorazna i predavši se kultu svjetovnih dobara, pogospodivši se, pretvorili se u feudalnu vlastelu, tako da ni u tom pogledu nisu očuvali čistoću svojih moralnih ideala. Naši bogumili smatrali su ih đavolskim sjemenom, pak su tu herezu platili svojom ludom glavom, a sve što je stoljeće-dva kasnije o tim fratrima govorio i pisao Erazmo, nije mnogo blaža ocjena ove fanatičke družbe.
Sveti Dominik, organizovavši svoje bataljone protivu albigenza, postao je već u svojoj dvadeset i petoj godini pobjedonosni general koji je ovaj sveti rat završio punom pobjedom. Čitav francuski jug bio je zaklan, a Lombardija zgažena. Kako su ti »intelektualni zaštitnici« evropske umjetnosti i književnosti njegovali kult knjige, o tome nam je ostavio dragocjeno svjedočanstvo i fra Angelico u svojoj apologiji Čudo svetoga Dominika, gdje se vidi, kako braća dominikanci uživaju u ognju od heretičkih knjiga. Kao specijalisti u inkviziciji, dominikanci siju po čitavom civilizovanom svijetu strah i trepet za svaku, u evangeličkom smislu ovoga pojma, i najneviniju SLOBODNU misao. Ne treba zaboraviti da su oba autora čuvenog Mlatila za vještice (Malleus Maleficarum) bili dominikanci: Jakob Sprenger i Institoris. Tehnika uništavanja političkih i ideoloških protivnika (u smislu nacionalnosocijalističkih direktiva) jedva da je savršenija od bogatih i invencioznih propisa ovog slavnog MLATILA, pomoću koga su dominikanci pomlatili masu evropske svjetine, po broju veću od Kserksove vojske. Između ostalih svojih izuma dominikanci su zaveli u historiju evropske civilizacije crkvenu cenzuru, a kod pokrštavanja Antike oni su sa svetim Tomom Akvinskim odigrali svoju besmrtnu ulogu, ZAUSTAVIVŠI normalan tempo razvoja zdrave ljudske pameti za dva do tri stoljeća potpuno, a kao što se po proplamsajima neotomistike na svim filozofskim kongresima poslije drugog svjetskog rata vidi, taj zastoj još uvijek traje...“
MIROSLAV KRLEŽA
Post je objavljen 05.11.2023. u 21:03 sati.