Hello ekipa ...
Danas je dan sjecanja na nase voljene ...
Najiskrenije moj jedini kojeg se zelim sjecati je moj tata! Svi drugi mi nisu tako prirasli srcu za svo vrijeme dok su bili na ovome svijetu!
Dok smo brat i ja bili mladi i dok je Tajo bio ziv, na danasnji dan bismo se setali po grobljima i nosili svijece i cvijece bakama i djedama kojih se ni brat ni ja previse ne sjecamo ili nam barem nisu ostali u nikakvom dobrom sjecanju jer su im u jednom bitnom trenutku novci postali vazniji od svega drugoga.
Voljeli smo otici navecer kad je vec mrak vani i kada samo osjetis toplinu i miris svijeca i vidis bljeskanje plamicaka u noci! Predivno iskustvo zapravo. Nekako uvijek zavrsis sam sa sobom okruzen milijunima dusa ... i samo razmisljas i osjecas tu neku posebnu energiju groblja ... mir tisina spokoj ...
Secuci se grobljima uvijek smo prepricavali dogadaje sa onima koji vise nisu s nama. Mama bi gotovo na svakom grobu plakla i tjerala nas da se molimo a ja bih stajala samo i pratila kako se ona moli i kad je ona gotova onda bih se i ja prekrizila i zavrsila sa glumom.
Moj tata je roden u ateistickoj obitelji. Bilo je u ono vrijeme obicaj tko je u Partiji nije bio vjernik .. a njegov Stari je bio u Partiji. Tako je moj tata odgajan kao ateist.
I zivio je kao ateist skoro cijeli svoj zivot. Zivio je sa mojom mamom koja je bila vjernica i odgajana u katolickoj obitelji i na nas pokusala prenjeti to sve vezano za vjeru i Crkvu. Njemu to nije smetalo. Nije se nikada protivio, stovise podrzavao je to kao nesto normalno.
S njim je uvijek bilo lako pricati o nasim sumnjama i neslaganjima sa ucenjem Crkve. Nikada mi nije rekao ne smijes to i ne smijes tako, o cem pricas nemoj Bogohulit. Stovise, dozvoljavao mi je biti slobodna i postavljat pitanja. Na koja bi on odgovorio nekim protupitanjima koja bi mene samo potaknula na razmisljanje! Nikad anije rekao da moje misljenje nije uredu ili da ga ne smijem iznositi .. za razliku od Mame jel. Pred njom nismo nikada smjeli kritizirati vjeru. NIkad nismo smjeli propitivati ...
Negdje oko 45. mu je dosla potreba prikljuciti se nasoj vjeri. Pronasao je Vjeronauk za odrasle i sam krenuo na to svoje putovanje, svojom voljom i zeljom. Svecenik koji je vodio taj vjeronauk bio je bas ono sto je mom Taji trebalo ... bas prava osoba za posao. Osoba koja se takoder nije bojala preispitivanja i pitanja, osoba koa je spremno odgovarala i vodila te svoje odrasle ucenike prema Njemu.
Tata nam je dugo tajio kuda odlazi svake srijede u 19:30h. Uvijek bi rekao ma idem na posao, moram jos neke papire rjesiti.
Bilo je precudno i bili smo svi troje jako jako znatizeljni. Nije cak rekao ni mami. I znam zasto nam nije nikome rekao. To je taj neki pritisak koji ti ljudi nesvjesno nabijaju kad znaju nesto i kad te zele podrzati ali ne onako kako tebi treba nego onako kako jedino znaju. Navaljivanjem.
Sutio je i onda je samo jedan dan dosao i reko e sad vam zelim otkriti svoje iznenadenje.
Odradio je krstenje, pricest i krizmu jedne veceri u Crkvi ... svi smo bili tamo i svi smo bili jako ponosni, a on je bio uzasno sretan. Mislim da je napokon osjecao da negdje pripada. Onako istinski.
Tesko je bilo biti cijeli zivot okruzen necime a ne biti istinski dio toga. Ja kao osoba koja je i onda bila u borbi s tim svim sam ga pitala Zasto je to napravio. Rekao je da je tako osjecao u sebi. I da je osjecao da je sada spreman na taj korak. I sam ga je izabrao. I ja sam to postovala. U mojim ocima je bio samo jos veci i snazniji.
Na kraju, mama je naravno zvala svecenika da ga sahrani. Tata bi bio sretan.
Iskreno receno nemam pojma sto je svecenik pricao ali znam da uvijek svecenici kazu koju lijepu o pokojniku kojeg uglavnom nisu ni poznavali. Svi legnu u zemlju nahvaljeni prije posljednjeg pocinka, kao da su bili najbolji ljudi na svijetu. Za moga Taju je to barem bila istina.
Sjecam se svake sekunde toga dana, toga trenutka. Znam da je bilo neopisivo puno ljudi ...neopisivo puno nasih prijatelja za koje nikada ne bih rekla da ce doci na takav jedan "event".
Znam da su mi oci bile toliko natecene da nisam vise mogla gledati niti ih dotaknuti. Mama je bila na Normabelu, brat .. ne znam zapravo ... ne sjecam se brata. Znam da je plakao i da se raspao .. Kao i mama.
Prvih dana nismo dali mami da ide na groblje. Mislim da je proslo mjesec dana dok nije prvi puta otisla. B ilo nas je neopisivo strah za nju. Ona je snazna, ona je bas bas snazna osoba .. koja je uvijek hendlala svoje osjecaje, ali s Tatom ... tu nije mogla hendlati. Imala je ogroman support zapravo. Jako puno zena, njenih kolegica i prijateljica su bile tu za nju. Pogotovo ove sto su prije nje postale Udovice. Bas je imala jaki support i stoicki je na kraju to sve prezivjela.
Najgluplje pitanje koje mozete postaviti osobi koje je upravo ostala bez Tate je : Kako se drzis? Kako si?
Cula sam ga i godinu dana poslije ...
Ne volim ici na groblje, ali odvela sam K. tamo. Odvela sam ju jer sam mislila da ce Ona tamo moci nekako osjetiti njegovu prisutnost. Ona ga nije upoznala nikada ... i ne znam kao da sam mislila da je tamo neki portal koji ce ih spojiti. A zapravo znam da sam ja portal! Ja sam ta koja ce joj pricati price o najboljem djedu na svijetu kojeg na zalost nije upoznala. I to nece biti kod te rupe u kojoj lezi njegovo tijelo. To ce biti kod kuce u krevetu u nekoj prici prije spavanja, tako da kada zaspe moze sanjati i moze joj doci u san i igrati se s njom, smijati i pricati kako je ista kao njena mama kad je bila mala.
Danas cu samo tiho plakati i nadati se da me Tajo vidi od tamo Gore jer sigurno je Gore bas onako kako je to zelio biti !
Zapalite svijece za Vase voljene danas .. ili slijedite neki svoj ritual koji ce Vam smiriti dusu i donjeti mir i utjehu sto ih vise nema kraj nas u ovom nasem fizickom svijetu !!
Pisem brzo ...
Post je objavljen 01.11.2023. u 11:52 sati.