PRIČA S OSJEČKOG KOLODVORA
Bila je to još jedna od hladnijih,
Slavonskih zima, rekordnih čak.
Stajao je na praznom,
Osječkom peronu,
U ne baš debelom kaputu.
Ali za to nije niti mario,
“Kao ni za lanjski snijeg”
(Kako mi Slavonci znamo reći).
Govorio je sebi u bradu:
Doći će…
Još jedan stiže iz Zagreba…
Morao bi biti još jedan.
Tek tu i tamo netko prođe.
Sve rjeđe, doduše.
Uđe u ledenu čekaonicu.
Nedaleko njega, na klupi,
Tek jedan beskućnik.
Ne mareći niti on
“Za lanjski snijeg.”
Priđe šalteru, a službenik
Koji bijaše na odlasku
Nervozno mu odbrusi:
Nema više dolazaka večeras.
Iz Zagreba tek u utorak.
Iziđe iz hladnog kolodvora,
Na još hladnije ulice,
Prazne slavonske metropole.
Sumornoga pogleda,
Uperenog u škripavi
Snijeg pod nogama.
Zastane i tapkajući kratko,
Naglo se okrene i uđe u kafić,
Koji bijaše tik uz kolodvor.
Izišao je tek kada su ga izveli
U rano jutro,
Pijanog od tuge i pića.
Pričalo se da je te zime,
Svaku večer dolazio u kafić
Na osječkom kolodvoru.
Od proljeća kažu,
Nitko ga više nije vidio.
Pričaju još i da mu se ona
Nikada nije javila.
Kažu: udala se i živi u Bečuü.
Maruša,24.10.2023.g.,00:08h
Post je objavljen 24.10.2023. u 00:16 sati.