Alzo, prošla je izgleda ona moja faza dubokog, pravedničkog snivanja.
Iako sam se i jučer umorila, doslovno padala s nogu, noćas spavanja ni minute.
Nada.
Niente.
Zero.
Kad već nije bilo potrebno vući Fleksericu iz tunela, ja sam onda dan jučerašnji iskoristila za teglenje hrpe otpada iz jednog, tunelu sličnog, prolaza. Kojeg je obećao netko drugi odvesti, pa ništa.
Ljuti me to.
I kako je svemu dajem više prilika, tako se to čekanje oduljilo... pa je na kraju i moja ljutnja dobila još poneku :))
No da... riješila nekako sama, i ta je priča sada gotova.
Preostaje samo vidjeti do kada će trajati ovo moje ponovno razbuđeno stanje kojemu, eto, ni ovakvo strašno fizičko iscrpljivanje više nije dovoljno za uspavljivanje.
A možda i brzam sa zaključcima. Možda je za ovu noćašnju nesanicu odgovoran samo vjetar koji se glasao cijelu noć, a kako sam ja zbog oluja ovog ljeta zaradila lagani PTSP, nije mi preostalo ništa drugo nego triput uvećanim očima osluškivati ga cijelo vrijeme.
Kad se već nije dao zaustaviti, a kamoli nešto (priu)pitati.
A niš'... idem ponovno navući rukavice, za nove radne pobjede... pa ćemo vidjeti što će ova noć imati za reći.
Nego, ljuti li vas kad vam netko nešto obeća, vi na to obećanje računate, a onda sve već drugi dan padne u zaborav?
Mene ljuti (jer što ljudi imaju ako ne riječ...)... ali u ovom mom slučaju ljuti me zapravo to što sam ja imala drugi plan, i onda se ta osoba sama ponudila, čak nametnula, tako da sam na kraju, popustljiva kakva već jesam :O, planove pristala promijeniti. Dobro, nije da me moj nos nije upozoravao na ovakav scenarij... ali možda sam ipak na sve pristala kako bi i moja ljutnja dobila onu... one šanse :))
Jedino što, niti u jednoj verziji uklanjanja otpada, plan nikako nije bio da ga sama vučem... ali, ajd, nekakvo dobro u tom zlu je da sam ponovno pomaknula neke svoje granice ;)
Post je objavljen 21.10.2023. u 10:08 sati.