Nisam još rodila.
Samo rastem postojano i neumoljivo.
Bebolina se rita i sve je kako treba biti.
Dani mi lete, ni sama ne znam kako i kuda.
Možda jer sve što radim,
radim sporije,
pa se prevarim u rezervama snage,
pa odmaram,
pa poželim nastaviti kao da nisam trudna,
pa taj plan propada pred mojim očima,
al ne odustajem.
Dočekala sam kišu kao ozebla sunce.
Iako sam zahvalna na lijepom vremenu,
jer doslovno ne stanem u niš,
a još veći problem je obuća,
sve me žulja,
(dobila sam žuljeve na petama od tenisica
koje nosim već deset godina)
sve osim ljetnih sandala i lovačkih čizmi.
A neće mi se trošiti novce na novu obuću i odjeću
za samo dodatnih mjesec dana.
Jučer sam sadila tulipane na Brdu.
Jutros sam bila na kavi sa lovcima.
Prekjučer na cugi sa curama iz književnog kluba.
Sutra počinjem pisati odgovor na tužbu Euroherca protiv mojeg lovačkog društva.
Nalet divljači na auto.
Kolege imaju povjerenja da ću to dobro napraviti,
iako osiguravajuća društva, trgovački sud i sporovi male vrijednosti,
nisu moje područje.
Da ne spominjem trudnički mozak,
i činjenicu da teoretski već sutra mogu roditi.
A opet drago mi je zaokupiti mozak nečim novim,
prihvaćam izazov,
naučila sam reći Da,
kad mi život nudi besplatne lekcije.
Na zadnjem pregledu mi je tlak bio visok,
i tako je kava postala bezkofeinska,
a kuhati bez soli ne znam
pa radije manje jedem.
I moram se pohvaliti!
Prošli vikend sam kuhala juhu.
Moja prva kokošja juha u životu.
Je, reći ćete, najlakša stvar,
i kak misliš prva?
Pa tak.
Dijete me pitalo kad ćemo jesti rezance,
shvatila sam da nismo jeli juhu od kad je moja mama otišla u mirovinu i na more k starom.
Tri mjeseca.
Do sada nije bilo potrebe da se hvatam tog zadatka,
svaki vikend se kod bake jela juha.
Uglavnom, dijete mi je reklo da sam položila.
A ja sam zaljubljeno blejala u nju dok je ona praznila zdjelicu.
Post je objavljen 15.10.2023. u 16:39 sati.