.. bruh ili ti preponska kila...
Konačno se i toga riješih...
Hvala kirurzima i brižnim i požrtvovanim sestrama OB Pula na odjelu abdominalne kirurgije...
Njima je to rutinska operacija...
No ja dosad (hvala a dragom Bogu) nisam imao "prilike" ležat po bolnicama pa kad vidim šta sve ima oko nas po odjelu i krevetima to je doista slomljen nokat naspram problema šro ih ljudi imaju, nedaj bože nikome...
Bolnica je novogradnja, kreveti također sa jojstikom.. malo če mi falit, ha, ha... Namještaš si lijepo visinu, nagib, ukošenje... Ma eto da pacijentu bude koliko toliko olakšano manevriranje nakon zahvata.
Obzirom da nikad nisam imao problema(većih problema!.. Jer problema nema ko ih nema!) sa bolnicama nisam znao ni red ni proceduru, no sveti malo pojasne i susjedni pacijenti..
Tuširanje pred zahvat sa posebnom spužvom koja u sebi ima neke antibakterijske elemente... Pa navlačenje mrežastih "sexy" gaćica... Naravno prije toga (ako to sami ne obavite!) brijanje prepona...
A miško se stiso!...
Još iz rupe ne izlazi!
Pa oblačenje jednokratnog mantila i kirurške kape...
A posebno me dojmilo navlačenje elastičnih čarapa... Navodno protiv zgrušavanja krvi... E sad kako one djeluju po tom pitanju nisam skužio...
Potom filanje raznim tekućinama i injekcijama...
Netom prije zahvata sestre te u spaceshutle krevetu prebace do operacijsle sale.. Kad tamo ko na svemirskoj letjelici, monitori, svjetla, reflektori... I glazba.
Da, svirao je Oliver na razglasu... Pitaju me anestetičari jel mi paše... Ma reko super, bolje nemože!..
I tako s Oliverom krenusmo u pustolovinu lova na Bruh u predjelu prepone.. (neću vam reći jel lijeva il desna, zadržat ću za sebe..)
Mladi anestetičar uz jednu svoju pomoćnicu zasjedne me na operacijski stol, objasni mi ukratko da će mi nabit(ovo nabit sam ja ogrubio) injekciju u kičmu te da potom neću osjetit ništa podno pupka..
Tako i bi...
Starija anestetičarka.. (mislim da mi se i predstavila, no tko će to u tim trenucima pamtiti.) ., mi je lagano dala injekciju prvo tražeći po mojoj kičmi pogodno mjesto.. Nije bilo ugodno, no da se preživit.. Nakon trenutnog peckanja prstima je malo protrljala oko uboda i dala još jednu koju sam manje osjetio.. Nakon toga su me polegli na radni stol...
Moram priznat bilo je prilično hladnjikavo.. No to je tad manja briga.. Poto su mi na ruke navukli neke aparature.. Za mjerenje tlaka i kisika, valjda te polegli ruke na neke nosače pa sam izgledao ko Isus na križu...
Prekriše me me nekom zelenom tkaninom, no ostavili mi glavu da viri no imao sam barijeru da ne vidim šta rade...
Kad su noge obamrle, osjećao sam samo neke daleke trnce i ništa više.. Iznad mene okupila se ekipa, krenuše zveckat razni alati.. Šta li..?
Rezonantno sam čuo kako se oni šale i pričaju neke dogodovštine dok mi čeprkaše između miška i prepone.. Trajalo je to nekih 40 min cca, nisam siguran... Uglavnom tijek operacije fizički nisam osjetio i ništa nije boljelo...
Potom me istim shuttleom sestre prebaciše u sobu na odjel.. Tu sam dobio lijek protiv bolova.
Procedura je da nema mrdanja 12 sati nakon operacije, al jebg meni se pripišalo.. A sve steže i boli.. Dobih i onu patkicu za mokrenje.. No treba se dignut.. Uz jedvite jade nekako sam zasjeo na rub kreveta... Pokušao naći miška(rekoh da se zavuko!) i lagano nešto ispustih.., tek sam se noću ohtabrio i podigo na noge i osjetio olakšanje nakon tekućeg pražnjenja..
Rekoh, dobro... Proradilo je.
I tako za dan dva eto me kući...
Sad je već pomalo lakše, moram pomalo hodat, makar još steže...
Nije to meni tolika muka, koliko mi je što nemogu na internacionalni sajam pršuta koji se održava 5 km od mene, a nemogu ovaki tamo.. Bit će tri dana fešte, al ne i za mene...
No dobro, sve zlo u tome.. Što kažu.
Nek ste vi meni živi zdravi i veseli, pa ako vas put nanese svratite u Tinjan na ISAP, nećete požaliti..
Post je objavljen 13.10.2023. u 09:18 sati.