U jednom trenutku me je uhvatio za ruku i rekao – opusti se. Tada sam počeo propadati u duhu prema dolje da bih se zaustavio na jednom mjestu. Kao zamrznut u vremenu. No, tada sam postao svjestan da sam dio svega. Bezbroj glasova u meni. Moje tijelo kao dio cjeline. Kao dio nekog zida. I nisi zid, ali istovremeno si i cijeli zid.
Vratio sam se iz tog stanja. On se samo smijao. Pa mi reče – koliko jako udaraš u tu „čvrstinu“ koje dio jesi, toliko će te više boljeti. Zar nije lakše postati svjestan te „čvrstine“ i prepustiti joj se? Ja mislim da jest. Što misliš – upita me.
Teško je – kratko izustih.
Dok god razmišljaš kroz ovaj svijet, nećeš se osloboditi – kaže mi te krene svojim putem.
Post je objavljen 28.09.2023. u 23:01 sati.