Dva identična događaja' razlika 30 godina. U prvom je glavni lik' moj sin' u drugom moja unuka. Al razlika je svjetlosnom godinom mjerljiva' jer moj sin muško' moja Sašenjka žensko.
Moj sin je uvijek volio kostimirane igre i najdraža mu je bila' ogrnut plaštom' sa kacigom i mačem jahat naš trosjed' koji je bio na sred dnevne sobe' zamišljajući da jaše konja' zmaja' Pegaza' dinosaura' šta je već zamislio. I jedanput' u zanosu igre' vitlajući mačem' na samo' njemu vidljivog neprijatelja' skliznuo je s kožnog naslona' pao na pod i razbio nos ( ništa nije slomio) i vidjevši krv' urlao je' ko da da mu je netko kožu oderao. Nosali smo ga' tri dana' tri dana nije dotako pod' urlajući! Tješili ga' utješilit ga nismo mogli. Tek četvrti dan je rekao : - Gladan sam' gdje je moj mač?-
Moja unuku' njegova ćera je živo srebro' nema sekundu mira' istraživačica' pametnica i najdraža igra joj je pentranje po svemu. I oni imaju kauč nasred dnevne sobe i u zanosu igre' poverala se na naslon kauča' skliznula i opizdila na pod. I plakala je malo' jer je vidjela krv koja joj je išla iz nosa. Moj sin sav izbezumljen pita je - Jel ti mogu dodirnut nosić ( da vidi jel slomljen) i ona već na posljednjem jecaju veli - Da' pojako!-
I ona' sa svoje dvije i pol godine' osjeti' vidi kolko je on u komi' zbog svega' sjedne mu u krilo' zagri ga' poljubi i kaže - Tata' Saša je dobjo' nista me ne boji. Tata dobjo sam' nemoj bit tuzan. Saša je dobjo!-
I to je razlika između muškaraca i žena! Mi smo uvijek dobro i kad nismo. Muškarci pak' su samo muškuraci!
Post je objavljen 23.09.2023. u 16:06 sati.