Kaže moj omiljeni kolega... Budi svoja - klišej koji mnogo puta čuješ u životu.
Za koga to? Za druge, za sebe?
Uzalud to, kada se ne broji. Broji se samo ono što ostavljaš kao dojam....
Da svi oko tebe budu zadovoljni sa tobom.
Hoćeš li i ti sam biti, manje je važno.
Bitno je da okolo "prosipaš" svoje lažno lice.
Ismijavaju te. Vrijeđaju te. Ponašaju se prema tebi kao da si neko "niže biće". Bezvrijedno. Nemaš nikakvo pravo.
Kad pokušaš igrati po tuđim pravilima, nisi ti zadovoljan. Gadiš se sam sebi.
Kad pokušaš nešto svoje, nisu zadovoljni drugi. Ma bez da ih ugrožavaš...
Pa se pitam, gdje smo mi u cijeloj priči?
Svi bi iskrenost, ali je zapravo ne žele. A njorgaju kad kao "lažeš"...
Može li uopće biti slobode u odnosima?
I još kad progovaraš o tako nečemu, negativan si....