Bio je kraj svibnja, ne znam koji je bio dan, čak bi onako da me netko probudi i pita kada je to točno bilo, vjerojatno bi rekao da je bila jesen, a nije nego proljeće na rubu ljeta.
Bio je još mrak kad smo se ukrcali u gliser, provjeravali smo puške iako smo svi znali da je sve baš kako treba biti, bila je to automatska radnja kojom smo svi smirivali živce.
Ekipu s kojom sam bio sam poznavao iz onog svog drugog života, nekolicina njih su bili školski kolege mog mlađeg brata, pa su iza nas bile stotine pijanki, i beskrajnih partija briškule i trešete.
Ipak vidjelo se, ili se bar meni tako činilo da u ovom životu u uniformi ne spadam u potpunosti među njih, oni su se sporazumijevali pogledima, onako kako to rade ljudi koji jedni drugima daju vlastiti život na čuvanje.
Iskrcali smo se iza linija, na mjestu na kojem sam svoja obadva sina naučio plivati, zato su me u stvari tako lako i poveli sa sobom, jer sam poznavao svaku stopu kojom smo prolazili.
Nisam bio spreman na količinu razaranja i paleži koju sam zatekao, nisam bio kad se napad dogadao, i nisam mogao zamisliti tu silinu destrukcije, pogotovo što nigdje nije bilo vojske ni vojnih objekata, i nije bilo nikakve potrebe za takvim razaranjem.
Kretali smo se onako kako se kreće skupina koja ne želi biti viđena, nigdje nije bilo nikoga osim nas, oslobodioci su podvili rep i zdimili, a skupa s njima i naši bivši susjedi koji su oslobodioce dočekali i skupa s njima pljačkali naše domove.
Iz daleka sam vidio da na mom stanu fali pola balkona, cijela zgrada je bila izrešetana gelerima, kroz razbijene prozore na svim stanovima su lelujale poderane zavjese, sve je izgledalo kao kulisa za neki film konačne Apokalipse.
Vrata na stanu su bila onako samo malo pritvorena, unutra se sve osjećalo po nečem vlažnom, na prozorima nije bilo ni jednog stakla, kao ni velike staklene stijene koja je dijelila dnevnu sobu od trpezarije.
U dječjoj sobi je bila strgana bijela kolijevka koju sam dvije godine ranije kupio u Italiji, i u kojoj je spavao moj mlađi sin, dok nismo otišli, u dnevnoj sobi na stolu je bilo nekoliko fotografskih albuma, iz kojih je netko izvadio jednu po jednu sliku i poderao ih.
Zavukao sam se ispod kreveta u spavaćoj sobi i izvukao dvije boce francuskog konjaka i dvije boce whiskeya, izašao sam iz stana dok je u apsolutnoj tišini pucalo staklo pod mojim nogama.
Otišli smo do hotela i sjeli u baštu koja je ostala nekim čudom gotovo netaknuta, pijuckali smo onaj Martell i whiskey, a ja sam im pričao kako je nekoliko dana pred rat nastupao Milo, kako smo sjedili za tim istim stolom, kako su djeca trčkarala unaokolo, kako su ona dvojica mlađih bila u kolicima, i kako je Dube bila silno ponosna što joj je Milo rođak.
Dube je umrla nedopustivo mlada, djeca su već odrasli ljudi, mi se kako najbolje znamo nosimo sa svojim demonima, a nema više ni Mila, gospara , Dubrovčanina, Hrvata i hajdukovca.
Post je objavljen 16.09.2023. u 14:36 sati.