Napravila sam ocu doručak.
Pojeo je i komad mojeg kolača s jagodama.
Stigao je kasno u noć zbog neke nesreće na staroj cesti.
Tek sam ga poslije devet našla u dvorištu budnog,
i pozvala k sebi na kat.
Oprezni smo u razgovoru.
Oboje svjesni kako je krhka površina novog odnosa
nakon mojeg prošlogodišnjeg puknuća.
Iako si više nikada neću dopustitu puknuti na njega,
bez obzira što već trideset godina rasteže,
bode,
gnječi,
i dubi,
granice mojeg karaktera, duše i uma.
Ponekad mi se činilo da to radi iz zabave,
ili odgojne svrhe,
ali sad znam da to nema nikakve veze sa mnom,
već sa njime,
njegovim propustima,
neuspjesima,
bolima,
ranama koje u njemu nikad ne zacjeljuju.
Zato pamtim samo dobro čemu me naučio,
makar lekcije bile i negativnog predznaka.
Mala primjedba provukla mu se ovog puta nakon što sam mu odgovorila na pitanje što radim.
- Ti znači ništa ne radiš.
- Ne. - potvrdila sam, i nastavila brisati suđe.
Kanije je rekao.
- Baš sam se dobro najelo.
- Drago mi je to čuti.
On sad obavlja poslove zbog kojih je došao na kopno.
Susrećemo se u prolazu kroz kuću.
Promatram ga ujutro s terase kako na biciklu kreće u grad.
Kad sve obavi vratiti će se na svoj otok,
gdje moja majka bedina njegovog oca.
Peči će ovaj mjesec tortu za 96-i rođendan.
Ponekad je starcima dovoljno kad im iskažeš malo poštovanja.
Sitnica.
Kao doručak.
Post je objavljen 14.09.2023. u 08:43 sati.