Dok smo sjedili u parku punom zelenila, pogledao me je i rekao – Vi ste djeca prošlosti. A trebali biste biti djeca budućnosti. Kako to misliš? – upitah ga. Pogledao me je i rekao – Vi ste zarobljenici prošlosti, odnosno obrazaca koje stalno ponavljate. Kao da ste u vremenskoj petlji. Ne znam kako bih ti to najbolje opisao nego kao da sjedite za stolom i stalno igrate Monopoly. I ne znate ništa drugo osim toga. Kao radnik na automatskoj traci. Držite se zadanoga. Potpuno otupljeni. A vrijeme neupitno prolazi.
Nastavi – da biste zaista postali djeca budućnosti, morate postati djeca sadašnjosti. A da biste to postali, morate sebi osvijestiti da ste u sada i da je vrijeme da se sada igrate. I to ne više Monopoly. Odnosno, zastanete pred automatskom trakom, kažete dosta i krenete nekim drugim putem.
Kaže mi – Stvaranje nije monotoni čin. To je čin radosti. Gledati kako se ideja manifestira pred tvojim očima. Što uopće gledate vi sada, kad vam se vrti isti film kao mnogo puta u prošlosti? Zato ste i iskovali onu čuvenu izreku među sobom – povijest se stalno ponavlja. A nikad niste postavili pitanje – zašto je to tako? Gdje griješimo? U ovom monotonom stanju u kakvom jeste, nemoguće vam je postaviti takvo jedno pitanje.
Samo je zašutio, a ja više ništa nisam pitao.
Post je objavljen 11.09.2023. u 21:43 sati.