već dugo nisam ispod
zajedničkog kišobrana,
odavno nitko ne govori:
on je jedan od nas.
prošlo je vrijeme logorskih
vatri i prisjećanja na podvige.
iznad mene kupola je neba,
oko mene gradim ogradu od mene.
u sebi slažem bunare maštarija
od ajdamaka tjelesnosti,
pečem stihove u rerni snova.
osama je ruka presvučena
čežnjom, koja stvari pomiče
bez dodira, voljom, na daljinu,
stanje sklupčanosti, odsustvo zanosa,
kiša što ugasila je naš krijes.
Post je objavljen 10.09.2023. u 16:11 sati.