Sve ljude koje zovem prijateljima, sreo sam u vrtiću, osnovki, srednjoj, fakultetu. Sve ljude koje cijenim i volim nakon faksa, sreo sam preko ljudi iz vrtića, osnovke, srednje, fakulteta.
Puno je godina prošlo od fakulteta. Još se družimo, još uživamo, još se volimo, još se cijenimo. Veći dio nas nema djecu i još se ponašamo kao da smo studenti. Kao da se nikoga ne bojimo, ničega ne plašimo, kao da možemo pasti u neku grabu ili biti sedam dana u pritvoru.
Oni koji se poudavali/poženili, nestali su iz naših života. To je druga druga kultura. Svi koji imaju djecu, misle da su bolji od nas koji nemamo. Ne znam, nemam dijete. Sve četiri cure/sad već žene s kojiima sam želio imati dijete, imaju dijete s nekim drugim. Uglavom bogatijim i moćnijim od mene. I dvije divne žene su sretne u braku i dvije su prokleto nesretne. Ne krivim ih i shvaćam ih. Htio sam dijete baš s njima, jer su bile odlične žene, drugačije, bolje, ljepše. Kako su bile posebne. Bile su mi tada najbolje što je Bog stvorio. Za njihovu riječ preplivao bih Nil. Ili što reče Balašević - Dunav. Nakon njih nisam sreo nijednu s kojom želim zasnovati obitelj. Žao mi je zbog toga.
Puno smo svi griješili u životu. Imali smo principe. Vjerovali smo i vjerujemo u puno stvari. Vjerujemo npr. u Hrvatsku. To svi stariji od nas ne shvaćaju. A još manje shvaćaju mlađi. Mi smo zaljubljeni u Hrvatsku. U Hrvatsku kao državu, u Hrvatsku kao društvo, u Hrvatsku kao sustav. Vjerujemo da je ovo mala Hrvatska. I da naše nacionalne i državne granice su puno istočnije od ovih granice Republike Hrvatske. Devet od deset od nas će to pijani reći. I zapjevati pjesme koje se ne smiju. Jer od pola mojih prijatelja, preci su iz Vojvodine, Bosne, Hercegovine, Boke. Moji nisu, ali cijeli život se družim s ljudima čije su bake i djedovi Bokelji, Posavljaci, Sremci, Bače, Hercegovci, Bosanci... Moji pradjedovi i moje brabake, zbog posla su bili tamo. I moj djed po majci je tvrdio da je Romanija najljepši dio Hrvatske i drugi djed je tvrdio da je u hrvatskom Petrovardinu proveo predivne dane. Ja im vjerujem, makar neću nikada ništa loše napraviti ni spram BiH ili Srbije, ali oni su svakim dijelom svoga bića vjerovali da su to sastavni dijelovi Hrvatske.
Mislim da mnogi u Srbiji vjeruju da su Virovitica i Knin sastavni dio Srbije. Da vjeruju, čuo sam ih na svoja da uha u nekim međunarodnima okruženjima. Jer družio sam se puno sa strancima i vidio dosta svijeta. Ne krivim ih. Jer Petrovaradin moga djeda nema veze s današnjim Petrovaradinom. Koji je etnički očišćen od Hrvata. I Romanija moga druga djeda više ne postoji. I zato sreća naša da smo u NATO savezu. Jer nitko od nas neće napasti Srbiju. Ili napasti BiH. Ali Srbija se sprema na rat i napad na Hrvatsku. Bilo za 5 dana, 6 godina ili 7 desetljeća. Srbija samo zna ratovati. Zato, živila saveznička avijacija u Avianu. A tko navija za Ruse, ili je psihopat, ili je budala, ili je malouman. Ukrajina je brana Hrvatske. Ako padne Ukrajima, šupci kao Orban, Milanović, Vučić, čekaju na Ruse.
Strašan je jaz između nas koji nemamo djecu i onih koji imaju djecu. Pola djece je nastalo iz slučajnog seksa, krivoga brojanja dana ili sasvim slučajno. Veći dio žena do 35 lako zatrudni. Nije to ništa posebno imati dijete. Ali žali čovjeka koji ništa u životu nema osim djece. Mislim to kao radnik, kao netko tko godinama piše, kao netko tko postoji u katalogu NSK. Kako sam stariji sve to više mislim.
Naše vrijeme tek dolazi.
A već smo svi srednovječni.
Neka crkne sustav koji je držao Franju Josipa i Tita dok nisu crkli.
Bili su smeća od ljudi.
Ovi klinci koji dolaze, krivo su odgojeni.
A dobrim dijelom odgajala ih je moja generacija.
Isprika za to.
Nadajmo se boljoj budućnosti.
Pero Panonski, 887. put
Post je objavljen 09.09.2023. u 03:33 sati.