Život svakog čovjeka je put ka samome sebi, pokušaj jednog puta, nagoveštaj jedne staze. Nijedan čovjek nikada nije on sam, ali svaki teži da to postane, poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako umije. Svatko nosi do konca ostatke svog rođenja, sluz i ljušturu jednog prasvijeta....
Svima nam je zajedničko porijeklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrijela, ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži vlastitoj svrsi. Mi možemo razumijeti jedan drugog, ali svako od nas može protumačiti samo sebe samog.
Herman Hesse
Djetinjstvo, ispit zrelosti, prva ljubav, godine studija, vrijrme bezbrižne mladosti,
a onda tužan rastanak i bjeg u plave daljine.
Kako pronaći i protumaćiti sebe? Pitala sam se razumjevajući poruku pisca.
Osjećala sam ljušturu nekog prasvijeta koje se nisam mogla osloboditi.
Kao u teatru na sceni života sam imala dva lica, s maskama komedije i tragedije.
Bile su sudbinski veo prohujalog vremena, stopile se sa krletkom u kojoj sam
osluškivala zvuk vjetra otrgnutog sa orkanskih visova prolazeće mladosti.
Drama se događala u nutrini. Bezglasna u svom djelovanju je smanjivala vidokrug.
I tako trinaest godina kao trinaest crnih bisera,
Brojala sam proljeća, redala ogrlicu od crnih bisera
Uskoro će procvjetati visibabe, u pijesku rasute
boli i tragovi koji nikamo ne vode.
Trinaest crnih bisera prisjećaju,
godine kojih nije bilo su prošle.
Sunce je bilo u zenitu. Sjene su nestale. Osluhnuh tišinu i oćutih nestajanje lažne mene.
Osjetih nježnost ranjivosti i snagu izlječenja.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 08.09.2023. u 10:00 sati.