Pregled posta

Nesanica

Nesanica traži nešto, neku pojedinost,
Riječi, boje, imena, sjaj. Nesanica čeka
Nešto, a dolazi joj sve. Tuče sat i mračno je,
Neću sve, kaže ona, sve neka se vrati odakle
je došlo. U nekom katalogu vidjela sam obilje
nagnuto prema postanku, mnoštvo boja hoću,
u velikom rječniku susrela sam riječi, priče
iz neposredne budućnosti, riječi hoću.
Svijet hlapi gore, dolje i na svim stranama,
sama i napuštena, nesanica želi željeti.
Nesanica ne zna gdje je i što čeka. Ona je
Žalibože. Njezin sat kuca.

Danijel Dragojević

Čuo se tihi mačji plač. Ušao sam na prstima u radnu sobu i vidio na zaslonu kompjutora sliku našeg starog mačka.
Na stolu, na jastučiću za ruke ispred zaslona kompjutera je naš mali Mačak, potpuno isti kao i njegov dida gledao u sliku prekrasnog crno bijelog mačka s prelijepim očima i crnom pjegicom na bijelom dragom licu. Takav je bio i sam samo manji.
Ispričao sam mu sudbinu njegovog djeda i bake.

Razum mu je nalagao da napravi pauzu u dolaženju, ali je ljubav bila jača.» Gdje je ljubavi nije razuma «, kako bi rekao stari pjesnik.
Julija je stajala na prozoru...vratašca za mačke su bila otvorena, ali je iza vrata bio otvoren i kavez za mačke...podla zamka na koju časni Mačak nije računao.
Ujutro su ga donijeli na našu terasu, zatvorenog u kavez kao ratnog zločinca i ubojicu i rekli da ga mi moramo uspavati ili će ga oni slijedeći put ubiti.
Nismo imali drugog izbora. Nazvali smo prijatelje na Rorschah brijegu stavili kavez u auto i odvezli ga do vile na brežuljku
Nisam imao milosti jer sam ga volio. Na rastanku sam mu, gledajući ga u najtužnije oči na svijetu, kroz rešetke kaveza, rekao:»
Ovo je najvioše što mogu učiniti za tebe, prijatelju».
Tamo je ima cijelu vilu na raspolaganju i isto tako dobre ljude. Ali Embraška dolina je Embraška dolina ...to je njegov dom, njegovi ljudi. Tu je i njegova Julija tj. sada grob njegove Julije ( o tome da je umrla nismo mu rekli da ne tuguje) na koji bi mogao odnijeti cvijeće i zapaliti svijeću za pokoj njezine duše

Poslije didovog nestanka je prestala jesti, naglo je kopnila, kopnila i jednog su je jutra našli kako mrtvim očima gleda prema istoku u pravcu u kojem je slutila da je nestao njen dragi. Srce je pokazalo put očima.
Tvoja baka i tvoj dida sada sjede u krilu moje bake i moga dide, skromno, kakvi su i bili za života, na najmanjem oblaku u najmanjem kutku raja i gledaju mene i tebe kako ih se u dugim besanim noćima sjećamo s tugom i pričamo o njima.
Mačak je pustio suzicu, teško uzdahnuo, protrljao šapicama snene oči... i zaspao.

Uzeo sam na dlanove jastučić s mačkom i prenio ga usnulog na njegovu najdražu stolicu, pokrio svojim crnobijelim šalom koji je tako volio njuškati, jer je mirisao na prijateljstvo.

Sve se umirilo. Čulo se samo disanje crnobijelog šala koji se dizao i spuštao u ritmu mačkovog srca....
Da li je sanjao baku i didu kako se ljube na zadnjem oblaku raja ...? Ne znam...... Mali mački ne vole pričati o svojim snovima.