obojica bicikliramo tihim gradom,
dosadnim, tijesnim, bez izazova.
kada se sretnemo važno skidamo
sunčane naočale, pogledamo jedan
drugome u oči i razmjenimo zapažanja.
on je umjereni paranoik i kverulant.
ja ga prihvaćam, ali nenamjerno
podbadam nepovjerljivošću.
osvrće se, traži sumnjiva lica, i kaže
kako ništa pod milim bogom ne shvaćam.
kad se smiri od iznošenja teorija urote,
izriče fatalističku suvislost: sve ovo
što proživljavamo samo je mahanje
iz vagona u kojem se vozimo za nepovrat.
još stanica dvije, stari moj,
pa odlazimo tamo gdje nas slijediti
neće, i gdje nikoga pratiti nećemo.
jučer, nakon što smo otišli svako na svoje stranu,
krajičkom oka ga vidim kako je skrenuo
do pijačnog štanda na kojem kupuje
oštećeni paradajz, gnjecave nektarine,
natrule banane, lubenice na kriške i osušeni kupus.
većinu novca troši na knjige i stare ploče.
Post je objavljen 24.08.2023. u 18:46 sati.