Bila sam na uzv dojke.
U trudnoći se on ne radi,
bar ne kao redovan pregled,
u trudnoći su promjene na dojkama velike,
i uzv nije najpouzdaniji.
Ipak sam otišla.
Jer je prošla godina od prošlog pregleda.
Jer sam napipala nešto čega prije nije bilo.
Nalaz je uredan.
I ja opet dišem.
Čovjek se nada najboljem,
ali priprema se na najgore.
Nisam ni bila svjesna
kako me neizvjesnost zadnjih mjesec dana
pritisnula kao mlinski kamen.
Čovjek mora od nečeg umrijeti,
može i od raka,
nemam neke specijalne preference,
ni po pitanju kako ni kada.
Možda jedino da ne budem ko moj djed,
nepokretna u 96. godini,
(da, još je živ i žilav).
I možda ne baš sad dok ne rodim
i bar godinu dojim
i utisnem novom djetetu dovoljno ljubavi u obraze,
u stopala
u svaki pregib kože.
Smrt nije negdje daleko,
naučila sam da je tu,
jako blizu,
stalno,
i nije zla,
nije podmukla,
ona je samo tu,
tiha,
i nenametljiva,
i radi svoj posao,
nepodmitljivo.
Obično mislim kako je moj otac kriv
što očekujem zlo iza svakog ugla,
pa se iznenadim kad dobro promoli glavu,
ali možda je to u ljudskoj prirodi,
još od davnina,
mehanizam preživljavanja,
utkan u gene,
vidjeti zlo,
prepoznati zlo,
pobjeći od zla.
Ipak, htjela bih očekivati dobro,
a ne biti iznenađena kad se pojavi,
htjela bih vjerovati da je ono tu,
jednako tiho i nenametljivo,
jednako nepodmitljivo
kao i smrt.
Post je objavljen 24.08.2023. u 17:26 sati.