U postničeanskom vremenu nije na odmet pročitati ovu fascinantnu knjigu pravoslavne Rusije (uz realnu opasnost da me Pal Mood napadne) koja je čak i Fjodora Dostojevskog nadahnula za lik starca Zosima u Braći Karamazovoj
A i zoran je primjer dokud ljudska civilizacija može odlutati udaljujući se sve većom brzinom od Onoga koji nas jedino spasiti može!
Evo neću koristiti ružne riječi, samo ću prenijeti dio misli Hodočasnika iz 4.poglavlja
Ipak moju neukost najviše
prosvjetljuje unutarnja molitva koju nisam sam postigao, nego je
milost Božja i pouke starca usadiše u moje srce. To je dostupno
svakom čovjeku. Zahtijeva jedino da se čovjek udubi nešto
spokojnije u svoje srce i što više zaziva prosvjetljujuće ime Isusa
Krista. Odmah će svatko osjetiti unutarnju svjetlost i bit će mu
sve shvatljivo. Čak će i neke tajne kraljevstva Božjega spoznati u
ovome svjetlu. Već je u tome duboka prosvjetljujuća tajna kada
čovjek uvidi sposobnost da se udubi u samoga sebe, da gleda samoga
sebe iznutra, da uživa u upoznavanju samoga sebe, da se raznježi i
rado oplakuje svoj pad i iskvarenu volju. A pametno rasuđivati i
razgovarati s ljudima, nije baš teško jer su razum i srce postali
prije negoli ljudska učenost i mudrost. Ako postoji razum, može ga
se obraditi naukom ili iskustvom. A ako nema razuma, nikakav odgoj
ne može pomoći. Upravo u tome leži problem što smo daleko sami od
sebe i vrlo malo želimo da se sebi približimo i samo izbjegavamo da
se sastanemo sami sa sobom, zamjenjujemo istinu sa sporednim
sitnicama i mislimo: Bilo bi mi drago da se bavim duhovnim
poslovima ili molitvom, ali nemam vremena. Trčkaranje i životne
brige ne ostavljaju slobodnog vremena za to. A što je važnije i
potrebnije, da li spašeni vječni život duše ili život tijela koji
brzo prolazi, za koji se toliko brinemo? To sam htio reći jer to i
dovodi ljude ili do mudrosti ili do gluposti
Post je objavljen 24.08.2023. u 15:58 sati.