Postoji ta replika u nekom nevažnom filmu na koji sam jedne večeri nabasao. Naime, neki pizdek traži od glavnog lika dodatne garancije za njihov sporazum, na što mu glavni lik muževnog izgleda hladno odgovara:
„Znaš, ja pripadam generaciji kada je dana riječ još nešto značila.“
Pa se okrene i iziđe iz prostorije uz zvuk potpetica kaubojskih čizama.
Danas je nezamislivo da dana riječ vrijedi više od pravne zaštite i sporazuma ovjerenog kod javnog bilježnika.
Ali da, postojalo je i takvo vrijeme. I postojali su takvi ljudi. Ukoliko si nekome dao riječ morao si je održati pa makar to bilo i na tvoju štetu, makar to značilo dugotrajno i mukotrpno odricanje. Jer radilo se o vjerodostojnost, časti i poštovanju.
I samopoštovanju.
Jer si mogao dati riječi i sebi samom. Tu riječ također nisi smio olako pregaziti. Jer kako da se ujutro pogledaš u ogledalo ukoliko se samoobmanjuješ i lažeš samoga sebe?
Zovem Lukija:
- Dakle, sve po planu i programu? U četvrtak via Dinaridi?
- Joj, čuj nemrem, nekaj mi je važnoga iskrsnulo, sorry stari, drugi put.
- Nema frke, ti rek'o ti porek'o…
- Ma nije to, nego fakat imam posla. Tebi je lako, ti si umjetnik, ti raspolažeš svojim vremenom, kuiš… Neki od nas moraju i delati…
- Ne travaillez jamais – rekoh - Lavorare stanca.
- Kaj?
- Primi drek za kraj!
- Nisi u redu.
- Nisam u uredu.
- Ok, dobro, naj se sekirati…
- Gubitnici žive samo od plaće, a pobjednici od imovine i kapitala.
- Hej, nebumo se vređali!
- Nebumo. Mama ti je hrčak, a žena ti sere naranče!
- Miki, prelaziš svaku meru.
- Mera za meru. Konzumeru.
Post je objavljen 23.08.2023. u 13:54 sati.