Marketing
Rašomon
„PRIČA UBIJENOG ČOVJEKA, KAKO JU JE GOVORIO MEDIJ
Pošto mi je silovao ženu, razbojnik je, sjedeći pokraj nje, počeo je tješiti. Naravno, ja nisam mogao govoriti. Čitavo mi je tijelo bilo čvrsto vezano o cedrov korijen. No, u međuvremenu davao sam joj mnogo puta znak s porukom: 'Ne vjeruj razbojniku.' Želio sam joj prenijeti neki takav smisao. No moja žena, odsutno sjedeći na bambusovu lišću, uporno je gledala u svoje krilo. Po svemu se činilo da je slušala što joj je govorio. Bio sam u agoniji od ljubomore. U međuvremenu je razbojnik nastavio sa svojim lukavim pričanjem, s jedne teme na drugu. Konačno je razbojnik izustio svoj smioni, drski prijedlog. 'Pošto vam je okaljana vrlina, neće vam više biti dobro s vašim mužem, pa ne biste li umjesto toga postali mojom ženom? Moja ljubav prema vama nagnala me na nasilno ponašanje.'
Dok je razbojnik govorio, moja je žena podignula lice kao da je u transu. Nikad nije bila tako lijepa kao tog trenutka. Što mu je moja lijepa žena odgovorila dok sam ja tamo bio vezan? Ja sam izgubljen u prostoru, no o njezinom odgovoru nikad nisam mislio a da ne bih gorio od srdžbe i ljubomore. Uistinu je rekla: 'Onda me povedi sa sobom kamo god pošao.'
To nije sav njezin grijeh. Da je to sve, ne bih se toliko mučio u tmini. Kad je kao u snu izlazila iz luga, rukom o ruku s razbojnikom, najednom je problijedjela, pokazala na mene svezanog o korijen cedra i rekla: 'Ubij ga! Ne mogu se udati dok on živi.' 'Ubij ga!' vikala je mnogo puta, kao da je poludjela. I sada još te riječi prijete da me survaju u bezdan tame. Je li takva mrska riječ ikada prije izišla iz ljudskih ustiju? Jesu li takve proklete riječi ikad ošinule ljudsko uho, makar samo jednom? Makar jednom takav...." (Iznenadni povik prezira.) "Na te je riječi i sâm razbojnik problijedio. Ona je vikala: 'Ubij ga', držeći ga za rukav. Smrknuto je gledajući, nije odgovorio ni da ni ne... no jedva sam mislio o njegovu odgovoru, kad je bila oborena u bambusovo lišće." (Opet povik prezira.) "Mirno prekriživši ruke, pogledao me i rekao: "Što ćete učiniti s njom? Ubiti je ili spasiti je? Trebate samo kimnuti. Ubiti je?' Samo zbog tih riječi želio bih mu oprostiti njegov zločin.
Dok sam oklijevao, ona je povikala i potrčala u dubinu luga. Razbojnik je smjesta skočio za njom, ali nije joj uspio uhvatiti ni rukav.
Pošto je pobjegla, uzeo je moju sablju, luk i strelice. Jednim je udarcem presjekao konopac kojim sam bio vezan. Sjećam se da je promrmljao: 'Neka bude kako bude.' Onda je nestao iz luga. Nakon toga sve je bilo tiho. Ne, čuo sam nekog kako plače. Odmotavši ostatak konopca, pažljivo sam slušao i shvatio da je to moj vlastiti plač." (Duga tišina.)
"Podignuo sam svoje iscrpljeno tijelo s cedrova korijena. Preda mnom je blistao mali bodež što ga je odbacila moja žena. Podignuo sam ga i zario u svoje grudi. Grumen krvi navro mi je na usta ali nisam osjetio nikakve boli. Kad su mi se grudi ohladile, sve je bilo tiho kao mrtvi u svojim grobovima. Kakva duboka tišina! S neba se nije čuo nijedan glas ptice nad ovim grobom u dubini planine. Jedino se na cedrovima i na brdu povlačilo neko samotno svjetlo. Malo pomalo svjetlo je blijedjelo, dok se cedrovi i bambus više nisu vidjeli. Ležeći tamo bio sam zavijen u duboku tišinu.
Onda je netko dopuzao do mene. Pokušao sam vidjeti tko je to. No naokolo se već prostirala tama. Netko... taj je netko blago izvukao mali bodež iz mojih grudi u svoju nevidljivu ruku. Istodobno mi je ponovno krv navrla na usta. A od tada sam zauvijek utonuo u tamu prostora."
U LUGU, Ryknosuke Akutagawa
(odlomak)
Post je objavljen 11.08.2023. u 23:19 sati.