Lokvarsko jezero se zeleni.
Novi život buja i preuzima vlast.
Pitam se odkuda sjeme na dnu,
koje nije vidjelo ni sunca ni zraka tako dugo?
Čudesno je hodati kroz ostatke građevina,
gledati kroz kameni prozor,
dodirivati drvene grede,
ili ostatke vrba što su nekad rasle uz rječicu.
Obula sam čizme,
prošetala s velikim djetetom kroz vodu,
prošla ispod mostova,
dotakla hladni kamen svoda,
grabila rukama sitan pijesak po sprudovima,
trljala crvenu željeznu boju s kamenja,
drobila suhu zemlju,
pomirisala,
udahnula.
Dan je bio vedar i prohladan,
zaustavili smo se kraj žuboreće vode,
sjela sam na sred rječice u rasklopni stolac,
dok se dijete, sad već golo,
(u prvom dodiru s vodom kod prvog mosta
skinula je čarape i čizme,
u drugom haljinu i potkošulju,
a gaće smočila)
igralo se u blatnom sprudu,
radilo kolače,
ukrašavalo ih ružičastim cvijećem,
a onda je s tatom gradila branu,
stvaranje izgrađujućih sjećanja.
Sunce se presijavalo na površini,
klokotanje i bučkanje hladne vode onemogućavao je razgovor,
buka je stvorila tišinu postojanja,
bivanje,
vrijeme je stalo.
Bilo je drugih ljudi,
šetača,
fotografa,
ali svi su se držali stare ceste,
nitko nije nogom ugazio u kapilaru Zemlje,
gledali su nas u prolazu,
iz daljine.
Trudna žena u bijeloj haljini sjedi usred rječice,
golo dijete gacka naokolo,
muškarac gol do pasa podiže hrge kamenja i gradi branu.
Bili smo najljepši dio veličanstvene zelene doline.
Mjerilo svih stvari.
Post je objavljen 11.08.2023. u 08:02 sati.