Bilo je to u onim toliko hvaljenim osamdesetima, još uvijek je bio na snazi toliko hvaljeni socijalizam, pa se za Badnjak išlo u školu, a onda smo mi iznili klupe iz razreda na livadu iza škole i tamo čekali profesora.
Bila je jedna od onih toplih dalmatinskih zima, kad se za Badnjak moglo bit u kratkim rukavima.
Kad je moja bivša rađala našeg starijeg sina, svi su nekako saznali da rađa, pa je cila ekipa došla u rodilište, tamo smo satima čekali i pili neku lozu, koju nam je ispod šanka dilao moj bivši kolega s posla koji se zaposlio na šanku u bolnici.
U jednom trenutku sam morao ić pišat, a WC je bio kat ispod, taman sam završio kad se začula neka galama, Zoka i Mario su skakali po stepenicama, i grlili me ka da je Hajduk u 93 zabio gol protiv Dinama, jer je medicinska došla reć da se rodio mali Hrvoje.
Tu toplu dubrovačku noć smo pili do zore, u kafićima su se pjevale božićne pjesme, toliko hvaljeni socijalizam je iako to nismo znali polako išao svome kraju.
Bio je Božić, negdi krajem toliko hvaljenih osamdesetih, Bruna mi je rekla da je Mario zdimija u Ameriku, i da igra košarku s crncima u nekom ekstradicijskom zatvoru.
U stvari nemam pojma zašto su Bruna i Mario bili tako povezani, i zašto je ona znala uvik šta se s njim događa, od nje sam čuo i da je postao fotograf.
Sreli smo se tog davnog Božića, reka je da se vratio u Hrvatsku jer želi da mu dica imaju sretno djetinjstvo.
Nismo se vidjeli godinama, nekad prije smo znali razminit par riči priko fejsa, a onda sam ja prestao koristiti fejs.
Jučer su objavili da je preminuo čuveni hrvatski fotograf, stavili su i sliku na kojoj je nekako namrgođen, a ja ga se sjećam kao mladića anđeoskog osmijeha s one livade iza škole, onog davnog Badnjaka.
Sjećam ga se kao i svih nas ostalih, nasmijanih i spremnih osvojiti svijet.
Adio kumpanjo, dica su imala sretno djetinjstvo.
Post je objavljen 27.07.2023. u 06:40 sati.