Unuk pita djeda:
"Djede, kako si ti nekada živio?
Bez kartica i računala,
Bez televizora i mobitela,
Bez automobila i bankomata,
Bez klima uređaja i interneta?"
Djed odgovori:
"A kako vi danas živite
u svijetu gdje nema sramote,
Bez molitve, osobnost i suosjećanja,
Bez poštovanja i pravog obrazovanja,
A nema ni skromnosti ni poštenja?
I još da ti kažem bez rime
Da nekoć smo vozili bicikl bez kacige,
A poslije škole sami pisali zadaću.
Do zalaska sunca igrali na livadama,
Sa pravim, a ne s virtualnim prijateljima,
Posjećivali smo ih iznenada, bez najave,
I pili vodu sa izvora, a ne iz dućana,
Roditelji su nam pružali ljubav i darivali svoje vrijeme,
A ne da su nam kupovali stvari, trice i kučine,
Hodali smo bosi i sami pravili svoje igračke,
Svi iz iste čaše, bez straha od virusa.
Nismo se udebljali jedući kruh i kolače,
A fotografirali smo se par puta godišnje."
Unuk se nasmiješi i kaže:
"Djede, kako si ti imao sretno djetinjstvo!"
Djed se nasmiješi pa odgovori unuku:
"Bio sam sretan jer bio sam dijete u doba
kada su ljudi bili bolji i nije ih mučila zloba."
Post je objavljen 25.07.2023. u 16:10 sati.