Šapatom je ispratila oluju
dok svi su glasno vrištali
žamor je nesnosno stezao
svatko je vodio svoju bitku
tjerao svoju pravdu
branio svoju istinu
promatrala ih je često
svakog ponaosob
shvatila da nema dogovora
napretka, ni želje
da se odnosi poprave
dovedu u neko izdrživo stanje.
Napokon...
Udahne duboko
smogne snage
okrene se budućnosti
ostavljajući ih iza sebe
da gore u vlastitoj vatri egoizma.
Sad ju upiruć' prstom spominju
i dalje braneć' svoju istinu
pozivajući se na Nekoga gore
Onoga koji njoj prestavlja
samo nadu, vjeru, ljubav.
Promatra ih povremeno
svakog ponaosob
ne prepoznajuć' više nikoga
emocijama miljama daleko
rukom čvrsto stisnutom u šaku
ovoga puta spremna braniti
sebe i sve što je njoj sveto.
Bijes, krivnja, grižnja savjesti
ne postoje u njenom životu.
Srce je davala na dlanu
izučila svoje životne škole
bila prozivana i odbačena
i kakogod pružila ruku pomirenja
nikad nije bila prihvaćena.
I sad ponekad
sve rjeđe i rjeđe
šapatom isprati suzu
nepravde.
I sad zapeče.
Ali nikad kao prije.
Jedino pitanje koje ostaje?
Čiji li je Onaj pravi
koji svaku istinu doista vidi i zna.
Njihov ili njen.
Post je objavljen 25.07.2023. u 11:34 sati.