Spakirala sam dijete na more.
Baka i ona krenule su jutros u 5 i 15.
I sad neću spavati tjedan dana dok ju opet ne pokupimo.
Sve sam joj objasnila,
mora sama voditi računa da opere zube,
da se našprica protiv komaraca,
da se namaže protiv sunca,
spakirala sam joj synopen,
i vlažne maramice,
i soya sos,
i 20 eura,
...
jer baka i dida će možda zaboraviti,
možda neće smatrati važnim,
neka se uči samostalnosti.
I iako se veselim imati malo mira i mogućnosti da odem kam hoću bez pakiranja i nje i njenog
Neću na Brdo,
Neću u šumu,
neću na Sljeme,
to je dosadno...
Svejedno ne znam kako ću moć disati ovih dana bez nje.
Zabrinuta sam više nego što bih trebala biti.
A podloga tome je moje nedavno svjesnije upoznavanje sa problemom trgovine ljudima,
pogotovo djece,
u najgore svrhe,
koje se odvija u svijetu.
Svi mi znamo za to,
na nekoj teoretskoj razini,
al dok ta svijest ne sjedne ko mlinski kamen oko vrata,
ništa ne znamo.
Film Sound of freedom
izašao je u Americi,
nisam ga gledala,
i mislim da nemam želudca za to sad,
iako navodno nema ničeg eksplicitnog u njemu.
Al dovoljne su naznake da ti se povraća,
i zubi zastružu.
I možda Hrvatska nije tržište,
i još nije "mjesto proizvodnje",
al kako nam bijelosvjetska sranja dolaze,
uporno i neminovno,
tako me i ovog strah.
Vidjela sam snimke nadzornih kamera negdje u južnoj Americi,
kako u pol bijela dana na cesti ženi otimaju dijete iz naručja,
dok njoj drže uperen pištolj u glavu.
Da živim tamo,
ne bih sama s djetetom hodala po cesti,
i bila bih naoružana,
pucala bih u noge svakom strancu koji mi se hoće približiti,
bez upozorenja.
Kod nas još uvijek noću slobodno hodamo ulicama doma,
a djecu učimo da odu po kruh u dućan sami,
ili u školu.
I ne treba zbog straha postati paranoidan,
al strah stvara oprez,
i svijest,
jer zlo nije "tamo negdje",
ono je tu,
čak štoviše,
u svakome od nas,
jer dovoljno je okrenuti glavu,
ne postaviti pitanje,
i sudjeluješ u zločinu protiv svetinje.
Post je objavljen 25.07.2023. u 06:35 sati.