Danas svi pričaju gdje su bili kad je počelo.
Prepričavaju i štete koje su nastale i slike s portala raznih stavljaju.
Neću staviti niti jednu sliku, jer nisam mogla slikati taj užas.
Nastojala sam se izvući iz pothodnika u Novom Zagrebu, razmišljajući samo jesu li svi moji živi i na sigurnom.
Uključujući i Roka i Cicibelu, kojima može srce prepući od straha.
Jedva sam čekala doći doma zatvoriti prozore, nadajući da nisu završili na ulici kao nekima.
Ostavljam prozore otvorene sa na pola spuštenim roletama,
kako bi moje ptičice imale zraka.
Odmah poslije posla zaspala sam, iscrpljena od užasa i straha.
Moja Ilica pliva pod vodom.
Poginula su dva čovjeka, mnogo je ljudi povrijeđeno.
Grad je klimav zbog potresa pretrpio nove rane.
Probudila sam se u 21.30, išla popit malo vode.
U krletki totalna tišina.
Kuckam im na novu kućicu. Ništa.
Zovem ih. Ništa.
Okrećem kućicu simo tamo, gore, dole. Ništa.
Srce mi tuče sto na sat.
Nisu valjda uginule od straha.
Ili pobjegle nekako kroz prozor, u oluju.
Plačem.
Nakon par sekundi dugih ko vječnost,
promoli glavicu najprije Cicibela.
-Di je Roko, pitam je, sva izbezumljena.
Pričam s pticama. Gotova sam.
Promoli i njegova glavica kroz otvor na kućici.
Psujem im sve po spisku.
Javite se kad vas zovem, sad već urlam na njih.
Jutro poslije, ogromno drveće iščupano iz korijena.
Automobili pod njihovom težinom udubljeni.
Razbacane stvari po livadama, papiri, kante, odjeća.
Dobri ljudi pomagali su jedni drugima osloboditi automobile
Šupci od taksista vozili su po višim tarifama
Jutro poslije, teta na Glavnom kolodvoru
prodaje marelice
prodaje borovnice
čovjek sa dvije štake kao i svako jutro
hoda prema meni
zrak je svjež i pitak
ptičice pjevaju kao svakog jutra
sunce sija
Jutro poslije
Sve je dobro
Sve je kao da ništa nije bilo
Život mora ići dalje
Kao i kad netko napravi
Takav rašomon i na tvom srcu
Post je objavljen 20.07.2023. u 08:42 sati.