Kada mi je suprug umro
između brojnih novih i nepoznatih situacija,
između brojnih uvida u moje novo stanje zvano udovištvo,
susrela sam se i sa jednim fenomenom koji me prilično ...pa,
neću reći iznenadio, ali, hajde, stavio u stanje jače iritacije ljudima
i njihovom sveopćom paušalnošću
življenja
komunikacije
gledanja na stvari.
Fenomen možemo nazvati 'dok nas smrt ne rastavi'.
Ovaj cijeli post ide vjernika.
Nevjernici kažu da ne vjeruju, dakle, okej, u potpunosti su izuzeti iz sljedeće kritike.
Koji dan nakon što je Vedran umro,
na cesti me zaustavio jedan dragi susjed,
inače je veliki vjernik, i cijela obitelj mu,
i dapače, jako je školovan u tom smjeru itd...
i počeo mi sa pričom da 'mi vjernici imamo nadu u život poslije smrti...'
Nije očekivao da mu kažem 'Ja nemam nikakvu nadu,
ja, za početak, znam da je moj muž i dalje živ.'
Moram reći da ga je to zaustavilo.
Jer, ako je živ, ako mi vjerujemo u to da je duša besmrtna,
da dođe, i da ode,
onda bi svo naše tješenje preostale osobe moralo ići u smjeru pomoći oko adaptacije na novonastalu situaciju,
otprilike kao kad bi nečiji supružnik (ili tko blizak već umre) otputovao na neodređeno vrijeme....
govorili bismo, ah, sad ti je teško, pale su brojne obaveze na tebe,
sad te moguće, pritišće usamljenost, nedostaje ti ta osoba.........
ali, ne bismo rekli, ako bismo bili uvjerenja da je duša besmrtna,
pa nadamo se da je živ /a tamo kamo je otišla, a ti si smjesta nađi nekog drugog za po doma.
Dakle, moje pitanje je, ako vjerujemo, kako mi to vjerujemo? U što?
U ideju, koju kanimo nekad kasnije testirati? kada?
Ali kada onda živimo vjeru? Kada samo i jednostavno živimo to u što vjerujemo?
Ne znam koliko ljudi mi je reklo da bih se trebala potruditi sad naći si novog partnera,
neki direktno, neki indirektno. Hvala vam na ideji. :-/
Ali, koja je to logika?
Ako kao vjernici vjerujemo da je osoba spoj duše i tijela,
zašto i zar vjerujemo da je brak spoj samo tijela?
Netko umre, i hitno se mora popuniti mjesto koje je njegovo tijelo zauzimalo?
Zašto onda uopće uplićemo Boga u bračno zajedništvo?
Zašto nam je vrhunac doživljaja pred Njime se obavezati na posvećenost toj zajednici.
I onda samo Bog može to razvrgnuti?
I, na koncu, zašto bi smrt razvrgavala zajedništvo, ako vjerujemo da smrt nije kraj postojanja osobe?
Ako smo vjernici, čemu uopće ono 'dok nas smrt ne rastavi'?
Zar nije jedina logika zajedništva da si s nekim jer tako jedno drugome (ili jedan drugom, ili jedna drugoj,svejedno je) obećate,
radi onoga neizrecivog što jest među vama?
Pa da traje dokle god se to ne transformira u nešto drugo, i zajedništvo prestane postojati?
Ako je prestalo postojati prije nečije tjelesne smrti, prestalo je.
A ako je trajalo do nečije tjelesne smrti, kako gubljenje tijela utječe na vezu duša?
Nikako.
Jedino je pitanje vjerujete li, i živite li ideju da je duhovna stvarnost ono što čini, uvjetuje, utjelovljuje materijalnu stvarnost.
Ako ne, u redu je da ne.
Ako da, gdje ste, o vi istomišljenici, gdje ste? Ima li vas?
Post je objavljen 14.07.2023. u 11:22 sati.